Koliko dana u godini radite za državu?

Udruga poreznih obveznika Lipa, danas je službeno objavila svoj kalkulator “Dan porezne slobode” u kojem možete vidjeti koliko dana u godini radite za sebe i svoju obitelj, a koliko za interesne skupine uhljeba.

Ako cijelu godinu promatramo kao nekakav radni period, dan porezne slobode je onaj dan u godini u kojem plodovi vašeg rada počinju pripadati vama a ne drugima. Procjene su da za prosječnog hrvatskog radnika dan porezne slobode počinje 1. srpnja, što zapravo znači da od početka godine do 1. srpnja radnik radi za državu, a od 1. srpnja do kraja godine radi za sebe i svoje bližnje.

Kalkulator polazi od vaše neto plaće, uzima u obzir grad/općinu (zbog prireza), broj djece, broj uzdržavanih osoba, invaliditet i da li ste umirovljenik, a osim toga uzima u obzir i vaše troškove i potrošačke navike, poput iznosa kredita koji otplaćujete, mjesečni trošak za hranu, režije i brojne druge parametre.

Pritiskom na tipku “Izračunaj” dobit ćete detaljan ispis koliko vam uzimaju novaca, počevši od bruto plaće, te informaciju koji je vaš dan porezne slobode i koliko dana u godini radite da bi napunili državni proračun.

Treba napomenuti da se vaši osobni podaci se ne traže, a uneseni financijski podaci ne pamte niti se na temelju izračunatog dana porezne slobode može izračunati koliki su zapravo vaši prihodi jer vaše porezno opterećenje ovisi i o strukturi vaših troškova. Stoga kalkulator možete koristiti bez bojazni.

Udruga Lipa ovim kalkulatorom želi podići stanje svijesti građana o tome koliko je državna aparatura zapravo skupa te potaknuti pozitivne društvene promjene u smjeru poreznog rasterećenja građana i gospodarstva, izlazak iz proračunskog ropstva i samim tim stvaranje pretpostavki za gradnju jedne kvalitetne tržišne ekonomije na dobrobit svih nas.

Link na kalkulator: http://danporezneslobode.manjiporezi.hr

Predlažem uvođenje novog poreza

Ne, nisam sišao s uma i nisam se najeo ludih gljiva.

Ako to mogu raznorazni salon-ljevičari, iPhone marksisti i slični uhljebi, zašto to ne bi mogao i jedan libertarijanac?

Tja, svi smo svjesni složenosti trenutka u kojem su se našle naše drage državne financije: velik je deficit, odnosno raskorak između onog što ulazi i što izlazi iz proračuna, veliki su i dugovi kojima su ministri financija ove i svih prethodnih vlada zadužili našu djecu kako bi mogli financirati pogodovanje raznim interesnim skupinama koje su ih za uzvrat dovele na vlast ali i održavale tamo. Privilegija, pardon, prava na svakom koraku – sve to treba plaćati, a nema monetarne suverenosti pa da lovu jednostavno naprintamo kao za vrijeme Juge. Sve su to teškoće s kojima se susreću financije ove naše mlade demokracije.

S obzirom na to da je već i vrapcima na grani jasno da neće biti nikakvih strukturnih reformi jer se u stečena prava ne smije dirati, odgovor može biti i jest (kao i do sada) samo jedan: novi porez.

Predlažem da se uvede novi porez na proračunske primitke po bilo kojoj osnovi, za fizičke i pravne osobe podjednako, kao i za sva državna tijela. Dakle, za svaki primitak sredstava iz proračuna plaćao bi se određeni postotak u isti taj proračun. Isplate novca iz proračuna su po prirodi stvari stabilan izvor prihoda u zemlji u kojoj je većina ekonomije pod kontrolom države, pa bi bilo i red da se oporezuju. Sve plaće iz proračuna, sve subvencije, poticaji, pomoći ovakve i onakve, prava ovakva i onakva, sve isplate bilo koje vrste, morale bi biti podložne ovom oporezivanju.

Zamislite, ako bi stopa tog poreza bila samo 10% (što je ništa, imamo mi i puno većih stopa), riješili smo automatski cijeli proračunski deficit.

No, tu ne treba stati. Naime, bilo bi u redu i pravedno da oni koji iz proračuna više prihoduju, snose i veći teret krize. Stoga je nužno da ovaj porez bude progresivan, tj. da oni koji su više proračunski profitirali plaćaju poreze po većim stopama.

Otpori će biti veliki, odmah će se javiti raznorazni smutljivci i proračunski talibani, koji će tvrditi da nije u redu da se otima od onih koji dobijaju novac iz proračuna, da će to predstavljati udar na malog čovjeka i na potrošnju, ali svi znamo da to nije istina. Na kraju krajeva, sav taj novac koji će biti vraćen u proračun opet predstavlja novac koji će biti potrošen negdje drugdje, pa samim tim potrošnja neće doći u pitanje ali će zato raspodjela biti pravednija.

Poznato je da naša zemlja ulaže velike napore u zaštiti malog poduzetništva: snažan inspekcijski nadzor štiti naše poduzetnike od grešaka koje bi mogli počiniti, a poduzetništvo je i dodatno zaštićeno principom akontacije poreza: platiš unaprijed po procjeni dobronamjernog državnog službenika i miran si. Zalažem se za to da se jednaki principi primjene i na proračunske primitke, tj. da se proračunoprimci dodatno stave pod intenzivnu zaštitu inspekcijskog nadzora te da im se omogući da porez na proračunske primitke plate unaprijed.

Mislim da bi to bilo pravedno.

Osobni bankrot

Posljednji krug političkog cirkusiranja koje se vodi oko pitanja na čija leđa svaliti teret problema s kreditima u francima, kao i jednokratnog oprosta duga onim dužnicima koji zadovoljavaju “određene” (milošću mudrih vlastodržaca definirane) kriterije, ponukala me istražiti kako se takve situacije rješavaju u civiliziranijim društvima od ovog našeg.

Dakle, naprednija društva odavno poznaju pojam bankrota. Bankrot služi tome da se dužnik ne drži u vječnom dužničkom ropstvu, već da se iz njega može izvući, naravno uz određenu cijenu. Ovdje se nećemo toliko baviti bankrotima pravnih osoba, već (aktualno) osobnim bankrotima i to nakon one faze restrukturiranja dugova i kojekakvih nagodbi između dužnika i vjerovnika, dakle ona situacija kad obje strane shvate da više nema dalje a kakva se realno može dogoditi u bilo kojem dužničko-vjerovničkom odnosu. Što dakle u toj situaciji mogu očekivati građani pojedinih zemalja?

SAD

Definicija bakrota u kolijevci divljeg kapitalizma počinje već u Ustavu (article 1 section 8 clause 4) u kojem se Kongres eksplicitno ovlašćuje “uspostaviti uniformne zakone o bankrotu u svim saveznim državama”. Tragom toga nastalo je nekoliko mogućih opcija, tj. chaptera:

Chapter 7 – Likvidacija: svodi se na to da se predajom sve ili dijela likvidne imovine može otpisati sav dug ili dio duga. Neke vrste imovine se ne mogu izuzeti, a koje su to definirano zasebnim propisima u svakoj saveznoj državi, a sva ostala imovina može. Nakon ovog procesa dužnika se više ne može ovršiti niti na bilo koji drugi način utjerivati otpisane dugove, te on može početi ispočetka. Postoji ograničenje: potrebno je ispuniti uvjet da su obiteljski prihodi dužnika manji od medijana prihoda istočlane obitelji u dotičnoj saveznoj državi, a ako taj uvjet nije zadovoljen dužnik može proći bankrot po chapteru 13.

Chapter 11 – Reorganizacija: poznati chapter 11 zapravo je namijenjen korporacijama ali ga mogu koristiti i individualni dužnici. Sličan je chapteru 13 osim što ne postoji ograničenje u visini duga.

Chapter 13 – Individualna prilagodba duga: temelji se na ideji da se definira otplatni plan i u periodu od tri do pet godina otplati dio ili cijeli dug a nakon toga se ostatak duga briše. Cijeli proces je pod kontrolom suda i dužnik uplaćuje rate sudu koji onda ta sredstva dalje prosljeđuje vjerovnicima. Vjerovnici ne mogu diktrirati uvjete otplate, već to čini sud. Nakon isteka definiranog perioda ostatak dugova se briše a dužnika se po toj osnovi više ne može ovršiti niti utjerivati dugove. Prednost chaptera 13 u odnosu na 7 sastoji se u tome da se imovina može sačuvati. Postoji ograničenje u visini duga.

Osim ovih, postoji još i chapter 12 namijenjen prije svega farmerima i ribarima, chapter 9 namijenjen bankrotu lokalne samouprave i chapter 15 namijenjen međunarodnim slučajevima i strancima.

Prijava bankrota može biti dobrovoljna, tj. ona koju prijavljuje sam dužnik, i prisilna, ona koju prijavljuje vjerovnik. U praksi, velika većina bankrota su dobrovoljni bankroti.

Kanada

“Zemlja nade za sve koji se muče” kako kaže stih kanadske himne “O Canada”, posebno za mnoge produktivne Hrvatice i Hrvate koji tamo bježe iz ove naše zemlje uhljeba, također ima brojne opcije za nesretne dužnike:

a) Refinanciranje duga
b) Plan za upravljanje dugom (eng. debt management plan) koji se svodi na utvrđivanje novog otplatnog plana za male dugove
c) Potrošački prijedlog (eng consumer proposal) koji otprilike odgovara američkom chapteru 13
d) Konačni bankrot koji otprilike odgovara chapteru 7

Kao i u SAD, prijava bankrota može biti dobrovoljna ili prisilna.

Tako to rade u Sjevernoj Americi. A kako to radi Europa?

UK

Ovdje opisana pravila odnose se na Englesku i Wales, dok je situacija u Škotskoj i Sjevernoj Irskoj drugačija. Dakle, prijava bakrota može također biti dobrovoljna ili prisilna, ali u odnosu na sjevernoameričke zakone nema mogućnosti izbora više varijanti, već vrijedi samo jedna. Dakle, pojedinac u bankrotu može ostati bez svih pokretnih stvari osim onih koje su mu neophodne za obavljanje posla, te kućanskih stvari (krevet, štednjak itd). Ne smiju se više koristiti čekovi, kreditne kartice i slično. Dužnikov dom može biti prodan ako nema drugog načina da se naplati dug. Isto tako, dio prihoda može upotrijebljen za otplatu duga (uzimajući u obzir potrebe za hranu, odjeću i stanovanje). Dužnik dobija skrbnika, njegovo ime se unosi u javni registar bankrotiranih osoba, te ima određena ograničenja koja mora poštivati: ne može biti direktor kompanije, ne može dići kredit veći od 500 GBP bez da upozori vjerovnika da je u bankrotu i tome slično. Cijeli postupak bankrota može trajati 12 mjeseci ili duže, nakon čega se opraštaju svi dugovi osim onih koji su nastali kao rezultat prijevare, obiteljskih procesa, rezultat ozljeđivanja nekoga i dugova koji nisu ušli u proces bankrota.

Njemačka

“Što južnije, to tužnije” – stara je poslovica koja se pokazuje ispravnom i na primjeru Njemačke i njenog zakona o bankrotu. Dakle, u odnosu na SAD, Kanadu i UK, njemački zakon ide daleko više na ruku vjerovnicima, nema mogućnosti izbora između nekoliko varijanti već se u principu radi likvidacija, vrlo je izbirokratiziran i traje šest godina ili dulje sa neizvjesnim ishodom, naime, može se dogoditi da svi dugovi ne budu izbrisani. Jednom rječju, drakonski zakoni koji ne idu na ruku dužnicima što je dovelo do zanimljive pojave tzv. “bankrotskog turizma” gdje dužnici odlaze živjeti u UK šest mjeseci, što je zakonski minimum, kako bi ondje mogli bankrotirati po UK zakonima koji su puno blaži. Dapače, pojavile su se i brojne kompanije koje im to olakšavaju. Živjelo tržište!!!

Švedska

Švedska se zemljopisno nalazi sjevernije od Njemačke, pa su prema tome i njeni zakoni o bankrotu kvalitetniji i bliži onima u UK. Prijava bankrota je dobrovoljna ili prisilna, nad imovinom dužnika vrši se naplata, ali se ta naplata vrši po vjerovnicima sa različitim prioritetima, dakle neki vjerovnici se naplaćuju prije ostalih. U periodu od pet godina pokušava se od dužnika naplatiti što je moguće više duga, a nakon istjeka svi mu se dugovi brišu. I ovdje postoje neke kategorije dugova koje ne mogu ući u proces bankrota.

Općenito vrijedi da ako želite bankrotirati najbolje vam je da se nalazite u Sjevernoj Americi, a ako ste baš zapeli u Europi, vjerojatno vam je najbolje biti što sjevernije.

A što je s Hrvatskom?

Pa, Hrvatska je još južnije od Njemačke, pa samim tim još ni nemamo zakon o bankrotu već su dužnici vječno dužni i izloženi maltretiranju od strane specijaliziranih odvjetničkih ureda, sumnjivih ovršnih praksi na šalterima Fine (sjetimo se samo činjenice da se valjanost zahtjeva o ovrhama na šalterima u principu ne provjerava), isključenosti hrvatskih sudova iz samog procesa ovrhe, te ad-hoc zakonskih rješenja po principu “drži vodu dok majstori odu” koje se običnom puku serviraju u predizborne svrhe.

Usporedite to sa predstečajnim nagodbama namijenjenih “frendovima” koje, potpuno suprotno, šakom i kapom opraštaju dugove na štetu malih vjerovnika, opraštaju fiktivne dugove i o čemu se, na kraju krajeva, ionako već dovoljno pisalo, pa nema potrebe to ovdje ponavljati.

Zloća ili bedastoća? Prosudite sami. Odgovor vjerojatno ovisi o koeficijentu vaše političke naivnosti.

Naravno, već se dulje vrijeme šuška o zakonu o osobnom bankrotu u Hrvata koji je u pripremi, a koliko sam imao prilike ovlaš čitati najviše će sličiti, naravno, na onaj najgori – njemački.

A opet možda se i varam. Možda.

Literatura:
1. The Constitution of the United States: A Transcription, http://www.archives.gov/exhibits/charters/constitution_transcript.html, preuzeto 26.01.2015.
2. United States Courts: Chapter 7 – Liquidation Under the Bankruptcy Code, http://www.uscourts.gov/FederalCourts/Bankruptcy/BankruptcyBasics/Chapter7.aspx, preuzeto 26.01.2015.
3. United States Courts: Chapter 11 – Reorganization Under the Bankruptcy Code, http://www.uscourts.gov/FederalCourts/Bankruptcy/BankruptcyBasics/Chapter11.aspx, preuzeto 26.01.2015.
4. United States Courts: Chapter 13 – Individual Debt Adjustment, http://www.uscourts.gov/FederalCourts/Bankruptcy/BankruptcyBasics/Chapter13.aspx, preuzeto 26.01.2015.
5. Office of the Superintendent of Bankruptcy Canada, http://www.ic.gc.ca/eic/site/bsf-osb.nsf/eng/home, preuzeto 26.01.2015.
6. Declaring bankruptcy or being made bankrupt, https://www.gov.uk/bankruptcy/overview, preuzeto 26.01.2015.
7. European Judicial Network – Bankruptcy – Germany, http://ec.europa.eu/civiljustice/bankruptcy/bankruptcy_ger_en.htm, preuzeto 26.01.2015.
8. Sveriges Domstolar – Bankruptcy, http://www.domstol.se/funktioner/english/matters/debts-and-payment/bankruptcy/, preuzeto 26.01.2015.

Dragi potrošači, opet su vas zaštitili

Socijalisti iz Bruxellesa su, čini se, odlučili napraviti još jedan korak kako bi zaštitili svoje stado ovaca od pogubnog djelovanja tržišta. To je tim više bilo i za očekivati s obzirom da je na mjesto povjerenika za zaštitu potrošača zasjeo naše gore list.

A radi se, ni manje ni više, nego o jednom od najvećih zala današnjice: računalnim igricama.

Naivan čovjek zapitao bi se što je to toliko strašno u tim igricama, pa nisu li igrice prije svega zabavne. Ne i novi Europski povjerenik za zaštitu potrošača. Dotični je odmah prepoznao eksploataciju nedužnih igračkih klasa i junački zaključio da je riječ o velikoj prijevari. A to se mora spriječiti, jer ljudi bivaju varani i manipulirani. Mami ih se tobožnjim tvrdnjama da su igrice besplatne, pa kad se navuku onda im se nude kojekakvi dodatni sadržaji koji se plaćaju. “Potrošači, pogotovo djeca, moraju biti bolje zaštićeni od neočekivanih troškova iz ‘in-app’ kupovanja” – kaže naš povjerenik.

Nevjerojatno je koliko se često djeca koriste kao sredstvo manipulacije. Čuvajte se kad ljudi iz vlasti počnu spominjati vašu djecu.

I tako su mudre glave zaključile da je cijeli jedan poslovni model financiranja proglašen prijevarom, iako vas zapravo nitko ne tjera da išta kupite ili da u ičemu sudjelujete, a kad nešto od toga kupite onda dobijete ono što ste platili.

Nedavno su nas zaštitili od skupljanja informacija s tzv. web kolačićima. To je polučilo zbilja spektakularan rezultat: sad moramo klikati “slažem se” na svakoj prokletoj stranici koju posjetimo. Sjajno, zar ne?

I ja se osjećam varan i manipuliran, iskorištavan i obmanjivan, ali ne od računalnih igrica već od socijalne države.

A trebali biste se tako osjećati i vi. Jer i naše zdravstvo i školstvo su također “besplatni”, baš kao i mnoge druge javne “usluge” uključujući i plaće ljudi koji vas štite od vas samih.

Naravno da nisu stvarno besplatni. Naravno da je riječ o navlakuši. Naravno da vi i dalje snosite troškove tih sustava htjeli ne htjeli iako se ustvari nadate da će sve to platiti netko drugi. Naravno da je riječ o piramidalnoj financijskoj strukturi koja je inače kažnjiva, ali ne i kad je u pitanju proračun. Naravno da će vas zgromiti represivni aparat ukoliko ne budete plaćali i ponašali se kako vam je naređeno. Naravno da ne možete birati hoćete li ili nećete biti dio te “igrice”. Dapače, sustavi koje nevoljno financirate svojim novcem troše veliki dio tih sredstava kako bi vas natjerali da mislite da je sve to zapravo za vaše dobro. To još nije sve, ukoliko im nije dosta zadužit će vas i vašu djecu za nezamislive količine novaca i natjerati vas da i “vi snesete svoj dio tereta krize”. I naravno da se cijela ta struktura upravo raspada pred našim očima.

Nije li to zapravo najveća prijevara od svih? Nisu li računalne igrice zapravo mala beba prema tome kako se s nama igraju ovi veliki igrači? A što smo mi mali ljudi? Ne zavaravajte se, mi nismo igrači, mi smo u toj igri samo resurs o kojem Državni zavod za statistiku skuplja podatke ne bi li se nama moglo bolje poigrati.

Zapitajte se samo, možete li vi unaprijed znati svoje troškove i trajanje kad se morate igrati s državnom birokracijom? Hoće li naš povjerenik spriječiti nova zaduživanja ministra financija i pri tome poručiti da: “Porezni obveznici, pogotovo djeca, moraju biti bolje zaštićeni od neočekivanih troškova iz ‘proračunskih’ kupovanja”? Hoće li nas novi Europski povjerenik za zaštitu potrošača zaštititi od te prijevare?

Ne treba se truditi odgovoriti na to pitanje, pa on i jest jedan od igrača. Osjećate li se zaštićeno?

Link na Jutarnji List:
http://www.jutarnji.hr/mimica-protiv-googlea-i-applea–besplatne-igre-nisu-besplatne–to-je-varanje-potrosaca-/1168963/

Priručnik za razvoj poduzetništva

Prenosim objavu priručnika za razvoj poduzetništva koji su pripremili Centar za javne politike i ekonomske analize (CEA) i Udruga za promicanje individualne slobode “Iustitia” zajedno sa tekstom objave. Ovaj priručnik od 50-tak stranica predstavlja osvježenje na domaćoj ekonomskoj i političkoj sceni i nudi stvarnu alternativu u smislu potrage za izlaskom iz krize:

U 23 godine postojanja suvremene hrvatske države, bili smo svjedoci strašnih posljedica nepromišljenih i neuspješnih intervencija državnog monopola sile u mnoge sfere života hrvatskog društva, a posebno u gospodarstvo. Porezno opterećenje u Hrvatskoj jedno je od najvećih na svijetu, radno zakonodavstvo preuzeto iz sustava samoupravnog socijalizma jedno od najrigidnijih u Europi, a glomazan aparat državne uprave iznimno je birokratiziran i neučinkovit.

Država tako svojim politikama sustavno guši i uništava najmanje poduzetnike, kojima je i u najslobodnijim tržišnim uvjetima teško pokrenuti uspješan biznis koji će stvarati (a ne samo redistribuirati) bogatstvo, nova radna mjesta i omogućavati pojedincima da žive od plodova svoga rada, a ne od socijalnih davanja.

Devastirajući rezultati ovakvih intervencionističkih ekonomskih politika očituju se poglavito u visokom stupnju nezaposlenosti, sve manjem privatnom sektoru i smanjenoj proizvodnji, te sve većem zaduživanju središnje države i proračunskom deficitu. Dodamo li navedenom činjenicu da socijalni transferi danas predstavljaju 54% hrvatskog proračuna dok dodatnih 19% čine naknade za zaposlene u javnom sektoru, ostaje nerazumljivo kako dobar dio hrvatske intelektualne i političke elite krivca za stanje u našem društvu može vidjeti u liberalnom kapitalizmu koji u Hrvatskoj zapravo nije nikada ni zaživio.

Glasni zagovornici snažne socijalne države kao da odbijaju vidjeti da upravo državna kontrola i sveprisutnost koče napredak i blagostanje društva. Svojom populističkom mantrom o snažnoj regulaciji privatnog sektora i visokim porezima oni guraju društvo u opasnu padajuću spiralu loših i sve gorih državnih intervencija iz koje je sve teže i teže izaći.

Najbogatiji i najkorumpiraniji u ovom sustavu najbolje prolaze upravo zato što imaju kapital kojim lakše podnose masivno oporezivanje i regulaciju dok birokratske prepreke nerijetko preskaču “podmazivanjem” određenih državnih službenika. To im omogućuje održavanje oligopola njihovih poluuspješnih kompanija koji bi se u sustavu liberalnog kapitalizma urušio pred boljim konkurentskim idejama i uspješnijim poduzetnicima.

Uočavajući ove tendencije u Hrvatskoj i proučavajući primjenu ideja ekonomske politike liberalnog kapitalizma koje leže u osnovama Austrijske škole ekonomike u nekim drugim europskim državama poput Estonije, Švedske i Slovačke, Centar za javne politike i ekonomske analize (CEA) i Udruga za promicanje individualne slobode “Iustitia” kroz ovaj priručnik predlažu zaokret od neuspješnih i propalih intervencionističkih ekonomskih politika hrvatskih vlada te daju pregled konkretnih makroekonomskih mjera i prokušanih metoda za oslobađanje gospodarstva i postizanje prosperitetnog društva.

Također, čitateljima se nudi i niz mikroekonomskih savjeta za pokretanje vlastitog posla u postojećim nepovoljnim uvjetima kako bi se poduzetnicima što više olakšalo poslovanje i potaklo ih se na pretvaranje vlastite poduzetničke ideje u uspješan biznis te tako što prije pokrenuo rast privatnog sektora i smanjio utjecaj države na gospodarstvo.

Priručnik možete preuzeti ovdje u PDF formatu

Zakon o opadajućoj marginalnoj korisnosti

U prošlom postu o prakseologiji naveo sam da su sredstva i vrijeme koji su djelujućem čovjeku na raspolaganju ograničeni te sam spomenuo problem određivanja vrijednosti nekog sredstva.

Vrijednost nekog sredstva moguće je odrediti njegovom objektivnom korisnošću, to jest tehnološkim odnosom između sredstva i nekog efekta koji to sredstvo može ostvariti (Mises, 1949, 120-121). Tako na primjer, određena količina ugljena može objektivno postići određenu količinu topline i ti su efekti mjerljivi i lako dokazivi.

Postoji i druga vrsta korisnosti, subjektivna korisnost, koja je povezana sa čovjekovim vjerovanjem u korisnost sredstva za postizanje subjektivnih ciljeva i koja je usko povezana sa subjektivnom vrijednosti samih ciljeva s jedne, ali i podložna ljudskom neznanju i pogreškama s druge strane. Subjektivna korisnost nije nužno povezana sa objektivnom korisnošću sredstva. Postoje sredstva za koje čovjek pogrešno vjeruje da mu mogu pomoći u ostvarenju ciljeva, a također postoje i sredstva za koje čovjek ne zna da mu mogu pomoći u ostvarenju ciljeva (Mises, 1949, 121).

Ciljevi čovjekovog djelovanja imaju subjektivnu vrijednost izraženu njihovom pozicijom na ljestvici vrijednosti. Čovjek koji djeluje ocjenjuje korisnost sredstava isključivo u skladu sa subjektivnim vrijednostima ciljeva za koje vjeruje da im sredstva mogu poslužiti (Rothbard, 1962, 20). S obzirom na to da su vrijednosti ciljeva subjektivne, a vjerovanje u pomoć sredstva podložno greškama, onda je i korisnost nekog sredstva, s aspekta ljudskog djelovanja, subjektivna. Korisnost nekog sredstva, kao ni vrijednost cilja, se zbog svoje subjektivne i vremenski promjenjive prirode, ne može mjeriti, niti na korisnost možemo primjenjivati računske operacije poput zbrajanja ili množenja. Ne možemo reći da neko sredstvo ima korisnost 1.5 ili da je sredstvo A dva i pol puta korisnije od sredstva B.

Bitno je istaknuti i to da čovjek u svom djelovanju ne ocjenjuje vrijednost cjelokupne zalihe nekog sredstva. Bloger Monopolizam je dao primjer sa dijamantima i vodom u kojem objašnjava paradoks da su dijamanti vrijedniji od vode, iako je poznato da bez vode nema života, te da će većina ljudi radije izabrati šaku dijamanta nego čašu vode (Monopolizam, 2012). Tajna je u tome da čovjek ne uspoređuje vrijednost svih dijamanata na svijetu sa svom vodom na svijetu, već samo te dodatne, odnosno marginalne jedinice dijamanata i vode. U normalnim okolnostima, čovjek obično nije nasmrt žedan i marginalna jedinica vode za njega ima manju subjektivnu vrijednost nego marginalna jedinica dijamanata koji mu mogu pomoći da ostvari subjektivno daleko važnije ciljeve. No, situacija može biti i drugačija. Čovjek izgubljen u pustinji koji danima nije pio i koji je, nekim čudom, suočen s istim izborom će vrlo vjerojatno daleko više vrednovati marginalnu jedinicu vode koja mu može spasiti život što je u njegovoj situaciji cilj s najvećom subjektivnom vrijednošću, od marginalne jedinice dijamanata koji mogu zadovoljiti ciljeve koji u toj situaciji imaju niži subjektivni prioritet.

Čovjek koji djeluje pridružuje korisnost marginalnim jedinicama sredstava, to jest onim jedinicama na koje se njegovo djelovanje odnosi. Korisnost marginalne jedinice sredstva zove se marginalna korisnost.

Kako to izgleda na primjeru? Recimo da čovjek ima tri cilja, poredana po vrijednosti, za koja je potrebna po jedna krava.

1) Prvi cilj: proizvodnja mlijeka
2) Drugi cilj: rad u polju
3) Treći cilj: proizvodnja mesa

Ako čovjek ima dvije krave s kojima je ispunio prva dva cilja i postavlja si pitanje kolika je korisnost treće krave (marginalna jedinica) koju želi nabaviti. Odgovor je da treća krava odgovara vrijednosti trećeg cilja, tj. proizvodnje mesa. No što ako je suočen s drugačijim pitanjem, to jest, ako se jednu kravu mora prodati. Marginalna jedinica je tada druga krava i to znači da ona vrijedi koliko vrijedi cilj rada u polju, jer je taj cilj manje vrijedan od cilja proizvodnje mlijeka.

Uvjet za ovakvo pridruživanje vrijednosti jest homogenost sredstva, to jest osobina da je svaka jedinica sredstva, s aspekta čovjeka koji djeluje, jednako sposobna sudjelovati u izvršenju cilja. U ovom primjeru to bi značilo da je svejedno koja krava ispunjeva koji cilj. No, ako je situacija drugačija i ako čovjekove krave imaju posebne osobine, ako krava Pisava ne može davati mlijeko, ona ne može sudjelovati u prvom cilju, pa se i ne može promatrati kao isto sredstvo kao krava Bjelka koja može. Slično tome, neki kolekcionar vintage automobila ne nabavlja deseti automobil kao homogeno sredstvo, već je njemu svaki od tih automobila jedinstven pa je i zasebno vrednovan. S druge strane neki taxi prijevoznik, čak i kad nabavlja razne modele automobila može ih gledati kao homogene i taj način i vrednovati.

Ukoliko je neko sredstvo homogeno onda svaka dodatna jedinica tog sredstva ima manju marginalnu korisnost jer sudjeluje u postizanju niže rangiranih ciljeva, odnosno:

Što je veća zaliha nekog dobra, to je njegova marginalna korisnost manja; što je manja zaliha nekog dobra, to je njegova marginalna korisnost veća. Ovaj zakon zove se Zakon o opadajućoj marginalnoj korisnosti (eng. law of diminishing marginal utility) (Rothbard, 1962, 27-28).

Kako dodjeljivanje korisnosti izgleda na kompleksnijem primjeru sa dva sredstva?

Recimo da dva sredstva imaju oznake X i Y a njihovi pridruženi ciljevi oznake X1, X2, X3 i Y1, Y2, Y3, te da su ciljevi rangirani na slijedeći način:

1) X1
2) Y1
3) Y2
4) X2
5) X3
6) Y3

Recimo još da čovjek već posjeduje dva sredstva X i dva sredstva Y. S obzirom na to da se sredstva pridodjeljuju ciljevima s najvišim prioritetom, onda to znači da će prva četiri cilja (X1,Y1,Y2 i X2) biti zadovoljeni jer imaju pridružena sredstva, a posljednja dva cilja (X3 i Y3) nezadovoljeni jer ih još nemaju.

I recimo da čovjek želi nabaviti još jedno dodatno sredstvo X ili Y. Pitanje je koja dodatna marginalna jedinica kojeg sredstva ima veću korisnost? S obzirom da se traži dodatno sredstvo to znači da treba pronaći sredstvo sa najvišim marginalnom korisnošću i to među nezadovoljenim ciljevima. Najviši po rangu nezadovoljeni cilj je X3, a slijedeći je Y3, pa to ujedno znači da je marginalna korisnost sredstva X veća od marginalne korisnosti sredstva Y.

Drugo pitanje moglo bi glasiti: čovjek se treba riješiti jednog sredstva X ili Y. Koji od njih ima manju marginalnu korisnost? S obzirom da se uzima već postojeće sredstvo, to znači da ga treba tražiti među zadovoljenim ciljevima. Iz navedenog slijedi da treba pronaći zadovoljeni cilj sa najmanjim rangom, a to je X2, a prvi slijedeći je Y2 i tako dalje. Ovo znači da je marginalna korisnost sredstva X manja od marginalne korisnosti sredstva Y.

Slijedeći put ću pisati o potrošnim i proizvodnim dobrima.

Literatura:
1. Mises, L., “Human Action”, Ludwig von Mises Institute, Scholar’s Edition, 1998 (1949).
2. Monopolizam, “Marginalna korisnost”, http://monopolizam.wordpress.com/2012/07/12/marginalna-korisnost/, 2012, preuzeto: 26.08.2013.
3. Rothbard, M., “Man, Economy, and State: a Treatise on Economic Principles”, Ludwig von Mises Institute, Scholar’s Edition, 2007 (1962).

Vic o ljevičaru, desničaru i libertarijancu

Znate onaj vic kad su ljevičar, desničar i libertarijanac doživjeli brodolom i našli se sami u čamcu na uzburkanom moru?

E, plove oni tako i naiđu na neki otok te se na njemu iskracaju. Ubrzo su bili okruženi do zuba naoružanim domorocima prijetećeg izgleda, te su ekspresno odvedeni u selo pred poglavicu. Poglavica, odmah se vidi da s njim nema šale, mrko ih promotri te im reče:

“Ovo je otok plemena Ministarstva financija. Mi smo sluge boga Proračuna, božanstva koje nam je dalo sve što imamo. Bez Proračuna nema ljetine, nema riba, ne pada kiša i ne izlaze sunce i mjesec. Sve što imamo dugujemo Velikom Proračunu. A on zauzvrat traži žrtve. Ljudske. Stoga ćemo vas razapeti i odrati vam kožu i od nje napraviti bubnjeve koje ćemo fiskalnim politikama predati bogu Proračunu. Ali, mi smo i socijalno osjetljivi ljudi. Stoga ćemo vam prije toga ispuniti posljednju želju. Birajte.”

Uplašeni brodolomci su se nervozno pogledali.

Prvi prikupi hrabrost ljevičar, istupi te reče poglavici: “Poznato mi je to božanstvo. Njemu doista dugujemo sve. Besplatno zdravstvo i školstvo, socijalnu politiku, naše mirovine i prava radničke klase. Sve su to civilizacijski dosezi kojih se ni pod koju cijenu ne smijemo odreći. Svjestan sam da je bogu Proračunu u posljednje vrijeme teško, da je gladan i da naša socijalna država proživljava teške trenutke. Ali to je samo znak da se moramo još više žrtvovati i stoga ću, kad već nema nitko drugi, Velikom Proračunu rado ponuditi svoju kožu. Skroman sam čovjek, prezirem konzumerizam, pa vas jedino molim da mi pustite nekoliko revolucionarnih pjesama da se utješim.”

Pleme mu je ispunilo želju, nabavili MP3 player i pustili nekoliko revolucionarnih pjesama na što kanu suza ne samo ljevičaru već i mnogim pripadnicima plemena. Nakon toga ga razapnu, oderu mu kožu i od nje naprave bubnjeve i poklone je bogu Proračunu.

Drugi prikupi hrabrost desničar, istupi te reče poglavici: “Poznato mi je to božanstvo. Njemu doista dugujemo sve. Besplatno zdravstvo i školstvo, socijalnu politiku, naše mirovine i naša nacionalna prava. Sve su to civilizacijski dosezi kojih se ni pod koju cijenu ne smijemo odreći. Svjestan sam da je bogu Proračunu u posljednje vrijeme teško, da je gladan i da naša nacionalna država proživljava teške trenutke. Ali to je samo znak da se moramo još više žrtvovati i stoga ću, kad već nema nitko drugi, Velikom Proračunu rado ponuditi svoju kožu. Skroman sam čovjek, prezirem konzumerizam, pa vas jedino molim da mi pustite nekoliko nacionalnih budnica da se utješim.”

Pleme mu je ispunilo želju, ponovo su uključili MP3 player i pustili nekoliko nacionalnih budnica na što kanu suza ne samo desničaru već i mnogim pripadnicima plemena. Nakon toga ga razapnu, oderu mu kožu i od nje naprave bubnjeve i poklone je bogu Proračunu.

Treći, libertarijanac, opće nije izgledao kao da želi imati posla sa Velikim Proračunom, pa su ga stražari zgrabili i grubo bacili na tlo. Libertarijanac zaškrguće zubima: “Nosite se i vi i vaš otok i vaš prokleti Proračun. Samo sijete zlo po svijetu, derete kožu ljudima, uzimate im slobodu izbora, kradete privatno vlasništvo i loše ćete završiti.”

Na to će mu poglavica: “Pjeni se ti koliko god hoćeš ali na našoj strani su i pravo i sila. Žrtvujemo te jer je većina tako odlučila i baš nas zaboli što ti, manjino, misliš o tome. Duhovi Društvenog Ugovora i Općeg Dobra lutaju ovim otokom i mi ih zazivamo. A ako to nije dovoljno, nema veze. Naoružani smo, jači smo i više nas je, pa nas opet zaboli što ti, bijedna nevjernička individuo, o tome misliš. U našem zakonu piše da imaš pravo na posljednju želju prije žrtvovanja i mi kao legalisti ćemo to i ispuniti. Nemaš izbora. Biraj!”

“Dobro, onda želim čavao!” – prosikće libertarijanac.

“Siguran si da nećeš neke libertarijanske pjesme? Štulića možda…?” – iznenađeno će poglavica.

“Siguran.” – odreže libertarijanac.

I bi čavao. A libertarijanac uzme čavao i počne si njime bjesomučno bosti kožu pobjedonosno kličuči: “Evo vam prokletnici, nećete vi od moje kože raditi bubnjeve za vražji Proračun!!!”

(Ovaj vic samo je adaptacija poznatog vica iz jugo-vremena. U originalu su se na otoku ljudoždera našli Amerikanac, Rus i Bosanac, a domoroci nisu imali ama baš nikakve veze sa Ministarstvom financija i Proračunom)

Cilj opravdava sredstvo: prakseologija i ljestvica vrijednosti

Vrijeme i sredstva koji čovjeku stoje na raspolaganju su ograničeni, te je čovjek u svom djelovanju o toj činjenici prisiljen voditi računa. Kako ostvarenje čovjekovih ciljeva zahtijeva vrijeme i sredstva, to znači da svi ciljevi ne mogu biti ostvareni, već je među njima nužno napraviti izbor. Što više sredstava čovjek ima na raspolaganju, više svojih ciljeva može postići, a vrijedi i obrnuto. Stoga je neophodno među ciljevima utvrditi prioritete (Rothbard, 1962, 6).

Na primjer, sutra navečer mogu otići u kino, mogu otići pogledati kazališnu predstavu ili mogu kupiti knjigu i čitati je. Recimo da imam novaca (sredstvo) samo za jednu aktivnost. U tom slučaju možda ću se odlučiti za kino. Ukoliko imam novaca za dvije aktivnosti možda ću se odlučiti za kino i knjigu. Kino i kazališnu predstavu ne mogu pogledati jer se održavaju istodobno. Dakle, s obzirom na ograničenost sredstava i vremena prisiljen sam vršiti izbor i neću moći ostvariti sve svoje ciljeve. Moram ekonomizirati. Moji prioriteti, dakle, izgledaju ovako:

(Prvi izbor) Odlazak u kino
(Drugi izbor) Kupovina knjige
(Treći izbor) Odlazak u kazalište

Ovi prioriteti, odnosno izbori, nisu stanje zabetonirano u našim umovima, već rezultat procesa. Svaki je izbor proces biranja u nekom trenutku. Već u nekom drugom trenutku čovjekovi su izbori drugačiji. Na primjer, danas želim u restoranu pojesti porciju špageta, a sutra ću poželjeti pojesti varivo. I špagete i varivo stalna su ponuda na meniju restorana, ali ja nemam u glavi zapisan fiksni prioritet jela, već je on promjenjiv i podložan mom raspoloženju, vremenu itd.

I čekanje je ljudsko djelovanje. Ako čovjek ne čini ništa, to također utječe na realnost (Mises, 1949, 13). Isto tako čovjek može odlučiti nastaviti neko već započeto djelovanje. Može odlučiti dulje ostati na poslu, nastaviti gledati televiziju, ostati s društvom dulje u kafiću… Suprotnost ljudskom djelovanju nije nedostatak djelovanja, već instinktivno djelovanje.

Kako je moguće znati koji su ciljevi poželjni, koja je stvarna čovjekova preferencija ciljeva?

Recimo da sam na putu u kino sreo ekipu iz televizije i da su me za emisiju “Kultura danas” upitali što mislim o tome da nedovoljan broj ljudi odlazi u kazališta i kako sam odlučio provesti večer. Možda bi mi bilo neugodno priznati da sam baš krenuo u kino i da mi je kazalište palo u listi prioriteta. Možda i ne bi. U svakom slučaju, predstavljaju li moje izjave pred kamerama pouzdan izvor informacija o mojim preferencijama?

Možda sam pušač i želim se riješiti te navike. Možda sam zabrinut za svoje zdravlje, a možda sam samo popustio pod nasrtajima progresivističke politike i odlučio pušenje staviti nisko na listu prioriteta, zapravo potpuno odbaciti. Nakon nekog vremena, poražen, palim cigaretu i osjećam olakšanje, svjestan svog samozavaravanja i slabosti. Jesu li moje unutarnje borbe i moja unutarnja željena slika o samom sebi doista pouzdan izvor informacija o mojim preferencijama?

Prakseologija smatra da je stvarno ljudsko djelovanje jedini pouzdan izvor informacija o čovjekovim pravim preferencijama. Ne ono što govori da želi, ne ono što misli da želi, već ono što stvarno čini. Moj odlazak u kino i moje paljenje cigarete pokazali su moje prave preferencije, bez obzira na to što sam govorio ili mislio. Mises, stoga, kaže da u ekonomiji nema mjesta ljestvicama potreba koje bi se razlikovale od ljestvica vrijednosti koje se reflektiraju u čovjekovom stvarnom ponašanju. Ekonomija se bavi stvarnim ljudima, slabim i podložnim greškama, ne sa idealnim bićima, sveznajućima i savršenima kako to samo bogovi mogu biti (Mises, 1949, 97). Čovjekovo stvarno djelovanje jedini je pouzdan izvor podataka o njegovim stvarnim prioritetima i preferencijama.

Dakle, predmet izučavanja ekonomije ne može biti nekakav idealni, recimo “socijalistički čovjek”, nekakvo više moralno i intelektualno biće, već to mora biti čovjek kakav stvarno jest.

Postoje, naravno, ideologije koje se bave pitanjem etičnosti ljudskih ciljeva, koje sebi uzimaju za pravo da utječu na izbore drugih ljudi i da ih dijele na dobre i loše (kako izbore, tako i ljude). Okruženi smo takvim ideologijama koje nam neprestano serviraju ciljeve kojima trebamo stremiti, te nam objašnjavaju što je to Opće Dobro. Ljubitelji takvih ideologija zanemaruju pravu ljudsku prirodu i činjenicu da ono što čovjek govori ili misli ne odgovara u potpunosti onome što zaista i čini. Društva koja proizvode su nesretna i neprestano pate zbog tog neznanja i nesporazuma.

Prakseologija i Austrijska škola ekonomije ne bave se etičnošću čovjekovog izbora, već prije svega polaze od stvarnog djelovanja ljudi i njihovih izabranih ciljeva kao osnovnih podataka, te su potpuno neutralne prema tim ciljevima i suzdržavaju se od donošenja bilo kakvih vrijednosnih sudova.

Kada čovjek djeluje u smjeru postizanja nekog cilja, on očekuje neki osjećaj sreće i zadovoljstva (ili barem olakšanja) zbog njegovog eventualnog postizanja. Možemo reći da čovjek ostvaruje emocionalni profit. Ali taj osjećaj zadovoljstva je subjektivan unutarnji osjećaj svakog pojedinca i ne može se mjeriti, ne može se objektivizirati (Rothbard, 1962, 18-19). Stoga preferencijama nije moguće pridružiti faktor sreće ili bilo kakvu drugu mjeru. Ne možemo, na primjer, tvrditi da nas odlazak u kino čini 2.4 puta sretnijim od odlaska u kazalište, ali možemo reći da odlazak u kino ima veći prioritet od odlaska u kazalište. Stoga nužno treba zaključiti da je vrijednosna ljestvica ciljeva zapravo ordinalna ljestvica, to jest da je preferencijama moguće odrediti poredak, ali ne i intenzitet.

Ali kako se određuje vrijednost sredstava za ostvarenje ciljeva? Više o tome drugi put, kada ću pisati o marginalnoj korisnosti.

Literatura:
1. Mises, L., “Human Action”, Ludwig von Mises Institute, Scholar’s Edition, 1998 (1949).
2. Rothbard, M., “Man, Economy, and State: a Treatise on Economic Principles”, Ludwig von Mises Institute, Scholar’s Edition, 2007 (1962).

O ograničenosti vremena i sredstava ljudskog djelovanja

U prošlom postu govorio sam o ljudskom djelovanju kao svrhovitoj aktivnosti, te o tome da ne djeluju kolektiviteti već samo pojedinci unutar njih. Sada ću reći nešto više o okolnostima u kojima se odvija ljudsko djelovanje.

Ljudsko djelovanje događa se prije svega u nekoj okolini odnosno situaciji. Čovjek svojim djelovanjem želi poboljšati svoj položaj u toj okolini, to jest dovesti ga iz nekog subjektivno manje zadovoljavajućeg stanja u subjektivno više zadovoljavajuće stanje. U tom cilju čovjek koristi neke od elemenata iz svoje okoline, te njihovim kombiniranjem i manipuliranjem postiže svoje subjektivne ciljeve. Elementi okoline koje čovjek svojim djelovanjem koristi za ispunjenje ciljeva zovu se sredstva.

No, da bi neki element okoline mogao biti sredstvo on mora ispunjavati dva vrlo važna uvjeta.

Prvi uvjet je taj da čovjek element okoline prepoznaje kao sredstvo postizanja cilja, da posjedulje znanje o njegovom korištenju (tehnološki aspekt), te da vjeruje da ga njegovo korištenje može dovesti do postignuća cilja. Na primjer, čovjek koji se nađe u nepoznatoj prirodnoj sredini ne raspoznaje neku inače jestivu biljku kao takvu i ne može je iskoristiti kao sredstvo u ispunjenju cilja utaživanja gladi. No, zato može iskoristiti neku drugu biljku koju poznaje (Rothbard, 1962, 4).

Drugi uvjet je taj da je taj element dovoljno ograničen u svojoj dostupnosti da se čovjek mora suočiti sa izborom njegovog korištenja ili nekorištenja. Tako već spomenuta biljka ne raste u neograničenim količinama i treba ju pronaći pa se smatra sredstvom. S druge strane i kisik je vrlo vjerojatno neophodan za djelovanje u smislu zadovoljenja gladi, ali s obzirom na njegovu opću sveprisutnost (ne i neograničenost) općenito se ne smatra sredstvom. Situacija s kisikom se znatno mijenja u, recimo, svemirskom brodu gdje je kisik vrlo ograničen i gdje on postaje sredstvo. Dakle, sredstvima je, zbog njihove ograničenosti, nužno ekonomizirati to jest vršiti izbore o njihovom korištenju.

Svi elementi okoline koji nisu sredstva nazivaju se općim okolnostima djelovanja.

Treba, također, napomenuti da ljudsko djelovanje nije stanje, već se odvija u vremenu. To znači da postoji vrijeme prije djelovanja, vrijeme trajanja djelovanja, te vrijeme nakon djelovanja. Čovjekov život ne traje neograničeno, pa je čovjek prisiljen činiti izbore u vezi s njim, to jest prisiljen je ekonomizirati. Ako potroši vrijeme na obavljanje jedne aktivnosti, neće ga moći potrošiti na obavljanje neke druge aktivnosti. Naizgled, čovjek ponekad može istovremeno raditi više stvari, na primjer gledati film i jesti kokice. No, postavlja se pitanje, jesu li to doista dva istovremena djelovanja usmjerena na postizanje dva odvojena cilja, gledanje filma s jedne i uživanje u kokicama s druge strane? Prakseologija smatra da se radi o jednom cilju, gledanju filma uz uživanje u kokicama, te da se posljedično tome radi o jednom djelovanju.

Budućnost je, usprkos ljudskom znanju i planiranju, ipak neizvjesna. I premda se neke stvari u životu mogu predvidjeti sa velikom sigurnošću, na primjer izmjenu dana i noći ili da će ispušteni predmet pasti na pod, postoji daleko više situacija kojima nije moguće sa sigurnošću predvidjeti ishod. Stoga se općenito smatra da je budućnost, pa tako i ishod ljudskog djelovanja, neizvjesna. Stoga je svo ljudsko djelovanje nužno spekulacija temeljena na procjeni kretanja budućih uvjeta i događaja, koja je podložna greškama i pogrešnim uvjerenjima o prikladnosti upotrijebljenih sredstava (Rothbard, 1962, 7).

Ne treba zaboraviti da postoji izreka o tome da ljudski planovi služe tome da bi se Bog imao čemu smijati…

Uzevši sve ovo u obzir, subjektivnost, ograničenost sredstava i vremena, te nesigurnu budućnost, može se zaključiti da je ljudsko djelovanje, a samim tim i ekonomija, dinamični vremenski proces, te da mainstream ekonomija zapravo griješi u svom agregatnom, statičkom i ravnotežnom pogledu.

S obzirom da su sredstva i vrijeme ograničeni nužno je vršiti izbore, to jest ekonomizirati. To opet znači da je nemoguće postići sve ljudske ciljeve, već je i među njima nužno napraviti izbor.

Ali o tome više u idućem postu…

Literatura:
1. Rothbard, M., “Man, Economy, and State: a Treatise on Economic Principles”, Ludwig von Mises Institute, Scholar’s Edition, 2007 (1962).

Svrhovito djelovanje pojedinaca

Prošli put sam pisao o Austrijskoj školi ekonomije i prakseologiji kao znanosti o ljudskom djelovanju, gdje se ljudsko djelovanje definira kao svrhovito i racionalno ponašanje koje teži ispunjenju subjektivnih ciljeva korištenjem poznatih i oskudnih sredstava i vremena. To nazivamo aksiomom o ljudskom djelovanju.

Svrhovito djelovanje razlikuje čovjeka od svih ostalih živih bića i upravo stoga predstavlja same temelje prakseologije.

No zašto je tome tako? Ne djeluju li i životinje svrhovito i ne ispunjavaju li svoje subjektivne ciljeve korištenjem poznatih oskudnih sredstava? Ne ispunjava li lav svoj cilj ishrane korištenjem sredstava (zubi, noge, njuh itd.)?

Ako je vjerovati nekim paleoantropolozima (Crosby, 2002, 4-6), čini se da ljudi jesu jako specifični i to ne zbog veličine mozga (koji je više posljedica nego uzrok), već zbog svoje dvonožnosti koja je oslobodila ruke i omogućila strahovit napredak u izradi alata, te zbog razvoja govora koji je omogućio kompleksni društveni i kulturni razvoj čovječanstva. Mi doista činimo stvari i na takav način kako ne može niti jedno drugo živo biće. Svjesnim djelovanjem čovječanstvo je stvorilo podjelu rada i društvenu organizaciju kakvi su nepoznati u životinskom svijetu.

Ono što proizlazi iz aksioma o ljudskom djelovanju jest to da nositelj djelovanja u društvu ne može biti grupa ili bilo kakav kolektivitet, već samo i isključivo pojedinac (Rothbard, 1962, 2-3). Ovo naravno ne isključuje suradnju među ljudima, ali kolektivi ne mogu imati subjektivne ciljeve, već to mogu samo individue od kojih se taj kolektiv sastoji. Ne postoje opći, kolektivni ciljevi već samo pojedinačni ciljevi i pojedinačno djelovanje koje može biti više ili manje usaglašeno. Ne djeluje država, čak ni njene pojedine službe, već pojedinci koji rade unutar njih. Drugim riječima, pogled s agregatnog treba prebaciti na pojedinačno, to jest, nema smisla proučavati djelovanje kolektiva kao cjeline već fokus treba prebaciti na djelovanje pojedinaca.

A da organizacije nisu monolitne strukture, već košnice pojedinaca koji djeluju u smjeru svojih subjektivnih ciljeva vidljivo je svakome tko prati dnevnu politiku i njene aktere, kao i svakome onome tko je bio ili jest zaposlen u bilo kojoj većoj organizaciji. Možda najbolji opis iluzije o jedinstvu neke organizacije daje Henry Kissinger u svojim memoarima. Možete misliti što želite o političkim potezima tog čovjeka, ali njegov opis zakulisnih igara, spletki i sukoba u Nixonovoj administraciji je doista nenadmašan. Tako na jednom mjestu opisuje sukobe koje je izazvala politika smanjivanja trgovinske razmjene s SSSR-om i situaciju u kojoj naredbe Bijele Kuće nisu bili izvršavani od strane nižih razina birokracije koje su imale svoju ideju o tom pitanju primjenom tehnike širokog tumačenja zapovjedi pri čemu se smisao i djelovanje mogu potpuno izokrenuti (Kissinger, 1979, 163-165). Takvi su primjeri u Kissingerovim memoarima brojni i dobro poznati svakome sa iskustvom u nekoj organizaciji. Nije li to dobra ilustracija tvrdnje da organizacije ne djeluju, već samo njihovi pojedinačni članovi?

Postoje i još ekstremniji pogledi na tu problematiku. Marvin Minsky, na primjer, smatra da je svijest samo iluzija i da se ljudski um zapravo sastoji od mnoštva agenata čije pojedinačno djelovanje rezultira onim što nazivamo razmišljanjem (Minsky, 1985, 18). To bi značilo da kolektivi ne samo da se sastoje od pojedinaca, već se umovi pojedinaca sastoje od mnoštva agenata koji svaki ima svoje ideje i namjere.

No, prema prakseologiji, za proučavanje ekonomskih fenomena nije se potrebno spuštati još niže od razine individualnog ljudskog bića jer je sam čin individualnog djelovanja trenutak kada na površinu izbijaju prave preferencije. Stoga sam kognitivni proces, kao ni njegove etički aspekti, nisu predmet izučavanja prakseologije i valja ih prepustiti drugim disciplinama, poput psihologije.

Literatura:
1. Crosby, A. W., “Throwing Fire: Projectile Technology Through History”, Cambridge University Press, 2002.
2. Kissinger, H., “Memoari”, Vjesnikova press agencija, 1981 (1979).
3. Minsky, M., “The Society of Mind”, Simon & Schuster Paperbacks, 1988 (1985).
4. Rothbard, M., “Man, Economy, and State: a Treatise on Economic Principles”, Ludwig von Mises Institute, Scholar’s Edition, 2007 (1962).