Monthly Archives: Kolovoz 2012

Populizmom protiv siromaštva: 1:99

Ovaj tekst objavio sam 07.05.2012 na http://www.pollitika.com (link http://pollitika.com/populizmom-protiv-siromastva-199 ) i ovdje ga prenosim u cijelosti:

Parola 1:99 postala je neobično popularna u ovom svijetu potresenom ekonomskom krizom. Bacaju se teze o okradenom narodu, vade se iz naftalina jeftine marksističke teze o eksploataciji radničke klase od strane zlih kapitalista. Posebno je zanimljiva teza da je cijeli sustav “antibiološki” (o čemu se pisalo na pollitika.com) koji izvor ima u marksističkoj tezi da plaće u kapitalističkom sustavu uvijek završavaju na razini pukog preživljavanja radništva, iako i malo dijete može vidjeti da to nije istina.

Tvrdnja da su jedni siromašni zato što su drugi bogati samo demonstrira temeljito nepoznavanje ekonomije i društvenih odnosa općenito: onih 1% otvaraju nova radna mjesta! Malo njih se, naime, bunilo u dobrim vremenima, recimo negdje 2006 – kako u SAD tako i u Hrvatskoj. Sve je bilo super, bilo je kredita, gradilo se, vladajuća stranka kupovala birače novim “pravima” koji su se financirali iz poreza i kredita … milina jedna. A kad dođe kriza svi se odjednom sjete bogataša i eksploatacije. Izgleda kao da su sve nas zločesti bogataši dočekali iz zasjede i temeljito nas opelješili i tako doveli u krizu.

Svjestan sam da ću zbog ovog teksta dospjeti na stup srama i biti gađan marksistički crvenim rajčicama – ali što se može 🙂

Jedan hrabar čovjek uzeo je video kameru, ploču s natpisom “Ja sam 1%, razgovarajmo.” i otišao ravno među prosvjednike Occupy Wall Street. Riječ je o Peteru Schiffu – sinu staroga Schiffa. E sad ovo “sinu staroga Schiffa” nisam rekao samo štosa radi – njegov otac Irwin Schiff je poznati ekonomski ekspert koji trenutno robija u SAD zbog tvrdnje da država nema zakonsko pravo ubiranja poreza na osobni dohodak (naravno, odbio je platiti porez na toj osnovi)- velik čovjek, ekonomist i borac za ljudska prava. Njegov sin Peter također je financijski ekspert i poduzetnik. Njegov susret sa prosvjednicima možete pogledati na youtubeu.

http://www.youtube.com/watch?v=ahMGoB01qiA

Video nije kratak, 1h i 48m, ali vrlo je zanimljivo gledati na koji način argumentima razbija fanatizam prosvjednika i objašnjava im da imaju pravo biti nezadovoljni, ali da demonstriraju na krivom mjestu, te da kapitalizam nije uzrok njihovih problema, već rješenje kojem treba težiti. Veliku sablazan među njima izaziva tvrdnjom da je New Deal pogoršao krizu iz 30-tih, što je jedna od socijalističkih svetinja.

Inače, Peter Schiff autor je brojnih knjiga, predavač i čest gost na televizijskim i radio emisijama. Posebno je poznat po tome što je još 2006 predvidio izbijanje velike krize. Naravno, vremena su bila dobra i zbog toga je često bio ismijavan od onih socijalista koje danas popularno zovu neoliberalima. Ti isti mu danas licemjerno predbacuju da je pogrešno predvidio veliku inflaciju dolara, hladno zanemarujući činjenicu da oni nisu predvidjeli apsolutno ništa.

Predlažem slijedeći link govora koji je održao pred hipotekarnim bankarima 2006 gdje detaljno objašnjava uzroke i posljedice nadolazeće krize. Osim inflacije, sve se drugo odvilo baš onako kao što je i rekao. Video traje 1h i 12m ali vrijedi svake sekunde.

http://www.youtube.com/watch?v=jj8rMwdQf6k

Dat ću još jedan link sa desetminutnim videom u kojem se Peter Schiff na televiziji suprotstavlja “pametnjakovićima” iz socijalističkog tabora i biva bukvalno ismijavan zbog svojih istinitih predviđanja:

http://www.youtube.com/watch?v=zz_yw0kq3MM

Dosta linkova. Dakle, uzrok ekonomskih kriza su financijski baloni koji nastaju kako zbog državnog intervencionizma, tako i zbog jeftinih kredita koje uzimaju države, korporacije i pojedinci. Kriza 1929 nastala je zbog masovnog dizanja kredita za kupovinu dionica (očekivao se njihov vječni rast), a ova današnja svjetska kriza nastala je zbog državne stimulacije jeftinih kredita za špekulativnu kupovinu nekretnina, te kasnijeg (nakon pucanja balona s nekretninama) sprječavanja propadanja banaka i drugih korporacija, što je samo pogoršalo krizu. Drugim riječima, da se država ne miješa i ne nastoji popraviti stvari i spriječiti propast ekonomskih bolesnika – krize bi bile blage i kratkotrajne. Rješenje ne treba tražiti u još više državnog intervencionizma, već upravo u obrnutom smjeru: politiku treba maknuti iz ekonomije.

Na kraju krajeva, zar vam nije neobično da su u ovih nekoliko godina krize državni dugovi glavna tema?

A kakvo rješenje nude zagovornici 1:99? Nikakvo. Oporezivanje bogatih (i svih ostalih) može samo još pogoršati stvari jer izbija kapital iz ruku onih koji jedini mogu otvarati nova radna mjesta i smješta ga u ruke političara koji s njim neće napraviti baš ništa dobroga. Zaključak je da Occupy Wall Street prosvjednici prosvjeduju na potpuno krivom mjestu. Vladino miješanje u ekonomiju generator je i katalizator kriza, kako u svijetu tako i kod nas. Argentinci se vesele nacionalizaciji naftne kompanije, kao da će im to donijeti nešto dobro. Na stranu to što je svaka nacionalizacija obična krađa, ali obični Argentinci još ne shvaćaju da svaka nacionalizacija sa sobom donosi borbu politike za unosne fotelje, a da o novcima koje će im uzeti za “restrukturiranje” da i ne govorimo. Argentinski političari su jedini koji se imaju razloga smješkati.

No da se vratimo na SAD i jednu vrlo veliku razliku između njih i nas a koju su domaći pobornici 1:99 skloni zanemarivati: lobiranje je u SAD zaista ozbiljan problem. Problem je kada korporacije izlobiraju donošenje zakona u svoju korist. U SAD biznis određuje tko će se baviti politikom. U Hrvatskoj je obrnuto. U Hrvatskoj nema lobiranja. U Hrvatskoj politika određuje tko će se i kako baviti biznisom. Nije li još ranih devedesetih politički odlučeno kojih dvjesto obitelji će se obogatiti? U Hrvatskoj nije problem nikakav 1:99 nego 1:1.19!

Pa sad vi meni na kraju recite: da li je rješenje u nacionalizaciji i uzimanju bogatima ili treba spriječiti političare da se petljaju u ekonomiju?

 

 

Oglasi

Hrvatski let 961

Ovaj tekst objavio sam 17.04.2012 na http://www.pollitika.com (link http://pollitika.com/hrvatski-let-961 ) i ovdje ga prenosim u cijelosti:

Nedavno sam gledao jednu zanimljivu dokumentarnu emisiju – analize zrakoplovnih nesreća ili tako nešto. Tema je bila analiza zrakoplovne nesreće leta 961 etiopske zrakoplovne kompanije koja se odigrala 1996 godine. Uzrok nesreće bila je otmica aviona koja je rezulturala njegovim rušenjem u ocean blizu Comoros otočja negdje između Afrike i Madagaskara.

Više o samoj nesreći možete naći na ovom članku wikipedije: http://en.wikipedia.org/wiki/Ethiopian_Airlines_Flight_961

E sad, zašto je ta zrakoplovna nesreća/otmica toliko zanimljiva?

Pa, u emisiji je svjedočio pilot aviona koji je živopisno prepričao svoj razgovor s otmičarima. Ukratko, situacija je slijedeća: avion leti za Nairobi, ima goriva za cca 3h leta. Otmičari traže da avion leti za Australiju što iznosi cca 10h leta. Pilot pokušava objasniti otmičarima da nema dovoljno goriva i da će se srušiti u ocean, ali ovi ne slušaju. Pokazuju pilotu nekakvu brošuru gdje piše da taj model aviona može letjeti 11h što je po njima dovoljno do Australije. Rezultat: 125 od 175 ljudi je poginulo.

Ono što me najviše fasciniralo je to odbijanje otmičara da pogledaju istini u oči: činjenici da nemaju dovoljno goriva i da će se srušiti. Oni su čitali svoju brošuru, imaju svoj cilj i stvarno stanje stvari ih ne zanima. Frustracija, očaj i strah pilota bili su golemi…

Točno znam kako se osjećao taj pilot. I sam se tako osjećam kad diskutiram sa socijalistima svih boja, oblika i naziva, koji isto tako ne žele pogledati istini u oči. Prima me ista ona frustracija jer ti isti uporno zagovaraju ideje o zajedničkim vlasništvima, štetnosti tržišta, potrebi državne regulacije i sličnim stvarima. Obuzima me isti taj očaj kad ljudi ne vide povezanost između minimalne plaće i nezaposlenosti mladih, kad mašu marskističkim brošurama i 1:99 parolama. A strah…

Ali moj strah je s razlogom još i veći. Naime, u ovom našem hrvatskom letu 961 i pilot i otmičari su isti, veselo pjevaju pjesme o Australiji i uopće ne gledaju pokazivač goriva. I putnici pjevaju zajedno s njima. Tek poneki nestretni putnik poput mene s užasom gleda ocean…

Avion sad već gubi visinu… nema više novaca za poticaje, restrukturiranja i silna prava, realna ekonomija grca u smrtnom hropcu … stjuardese govore putnicima neka i oni malo mašu rukama – pošteno je da svi jednako podnesu teret krize … a u kokpitu svađa da li treba ići u Australiju, ili bi bilo bolje svratiti do Japana … pokazivač goriva i dalje nitko ne gleda …

AAAAAAaaaaaaa… [BUĆ]


Socijalna narkomanija

Ovaj tekst napisao sam 26.03.2012 na http://www.pollitika.com (link http://pollitika.com/socijalna-narkomanija ). Kako namjeravam dnevnike objavljene tamo objavljivati i na ovom blogu, prenosim ga u cijelosti:

Postoji određena sličnost između efekta koje kriminalne organizacije koje trguju narkoticima i onoga što država čini svojim sustavom socijalne pomoći fizičkim i pravnim osobama. I dok su posljedice djelatnosti narko-kriminala dobro poznate i oko njihovog štetnog djelovanja više-manje postoji društveno suglasje, čini se da to s “državom blagostanja” nije slučaj.

Većina ljudi će, bez puno promišljanja, reći da nema ništa loše u tome da društvo pomaže ugroženim pojedincima i obiteljima, a svakako je pozitivan korak pokušati unaprijediti gospodarstvo poticanjem nekih grana gospodarstva na opću korist cijele zajednice.

To idealizirano gledište sadrži cijeli niz problema.

Prirodna je i pozitivna želja pomoći nekome tko je u nevolji i čin pomoći stvara u čovjeku pozitivan osjećaj. Ali to treba činiti vlastitim novcem, treba odvojiti od svojih prihoda i dati drugima. No, u “državama blagostanja” popularno je to činiti javnim novcem. S aspekta političkih elita taj novac prikupljen u ime ugroženih skupina, pruža cijeli niz mogućnosti za nenamjenska trošenja. Osim direktne krađe, omogućuje i stvaranje posebnih zaštićenih kategorija stanovništva koje primaju novac iz proračuna iako po nikakvim normalnim kriterijima ne spadaju u ugrožene skupine. Takve skupine postaju direktno financijski ovisne o politici i predstavljaju vrlo pouzdano biračko tijelo. Naravno, kao što je i za očekivati, politika na sva usta hvali takav model jer od njega ima velike koristi i odriče ga se jedino onda kad zaista nema drugog izlaza.

Još je gora situacija sa firmama na socijalnoj pomoći: pomoć raznim javnim poduzećima koja proizvode gubitke ali se eto čuvaju radna mjesta, poticajima onim granama gospodarstva koja su toliko neperspektivna da samostalno ne mogu opstati – jednom riječju bolesnicima gospodarstva koji po zdravoj logici ne bi smjeli poslovati. Svaka kuna takve socijale za uzeta je zdravim dijelovima gospodarstva koji zbog visoke porezne opterećenosti i otvoreno neprijateljske zakonske regulative svakodnevno propadaju.

S vremenom socijalna se prava gomilaju i rastu, a politika poput dilera povećava svoju moć nad ovisnima.

I sve je u redu dok se država može dodatno zaduživati pumpajući tako socijalni balon, ali sada kad je zabava završena i popijeno i pojedeno treba platiti, nastaju problemi ravni krizi prilikom liječenja ovisnosti o drogama. Sada se socijalna narkomanija prikazuje u pravom svjetlu.

Sada kada proračun objektivno treba smanjiti, čini se da nema puno prostora za rezanje socijalnih “prava” pojedincima i poslovnim subjektima. Svako takvo rezanje uistinu životno ugrožava one koji su primali pomoć. Gospodarstvenik koji je digao kredite na ime poticaja za posao koji nema ekonomsku opravdanost u jednako je teškoj situaciji kao i obitelj kojoj se smanjuje socijalno-mirovinski prihod.

I što sad, da li nastaviti s tom bolesnom praksom ili je jednostavno presjeći?


%d bloggers like this: