Monthly Archives: Veljača 2015

Predlažem uvođenje novog poreza

Ne, nisam sišao s uma i nisam se najeo ludih gljiva.

Ako to mogu raznorazni salon-ljevičari, iPhone marksisti i slični uhljebi, zašto to ne bi mogao i jedan libertarijanac?

Tja, svi smo svjesni složenosti trenutka u kojem su se našle naše drage državne financije: velik je deficit, odnosno raskorak između onog što ulazi i što izlazi iz proračuna, veliki su i dugovi kojima su ministri financija ove i svih prethodnih vlada zadužili našu djecu kako bi mogli financirati pogodovanje raznim interesnim skupinama koje su ih za uzvrat dovele na vlast ali i održavale tamo. Privilegija, pardon, prava na svakom koraku – sve to treba plaćati, a nema monetarne suverenosti pa da lovu jednostavno naprintamo kao za vrijeme Juge. Sve su to teškoće s kojima se susreću financije ove naše mlade demokracije.

S obzirom na to da je već i vrapcima na grani jasno da neće biti nikakvih strukturnih reformi jer se u stečena prava ne smije dirati, odgovor može biti i jest (kao i do sada) samo jedan: novi porez.

Predlažem da se uvede novi porez na proračunske primitke po bilo kojoj osnovi, za fizičke i pravne osobe podjednako, kao i za sva državna tijela. Dakle, za svaki primitak sredstava iz proračuna plaćao bi se određeni postotak u isti taj proračun. Isplate novca iz proračuna su po prirodi stvari stabilan izvor prihoda u zemlji u kojoj je većina ekonomije pod kontrolom države, pa bi bilo i red da se oporezuju. Sve plaće iz proračuna, sve subvencije, poticaji, pomoći ovakve i onakve, prava ovakva i onakva, sve isplate bilo koje vrste, morale bi biti podložne ovom oporezivanju.

Zamislite, ako bi stopa tog poreza bila samo 10% (što je ništa, imamo mi i puno većih stopa), riješili smo automatski cijeli proračunski deficit.

No, tu ne treba stati. Naime, bilo bi u redu i pravedno da oni koji iz proračuna više prihoduju, snose i veći teret krize. Stoga je nužno da ovaj porez bude progresivan, tj. da oni koji su više proračunski profitirali plaćaju poreze po većim stopama.

Otpori će biti veliki, odmah će se javiti raznorazni smutljivci i proračunski talibani, koji će tvrditi da nije u redu da se otima od onih koji dobijaju novac iz proračuna, da će to predstavljati udar na malog čovjeka i na potrošnju, ali svi znamo da to nije istina. Na kraju krajeva, sav taj novac koji će biti vraćen u proračun opet predstavlja novac koji će biti potrošen negdje drugdje, pa samim tim potrošnja neće doći u pitanje ali će zato raspodjela biti pravednija.

Poznato je da naša zemlja ulaže velike napore u zaštiti malog poduzetništva: snažan inspekcijski nadzor štiti naše poduzetnike od grešaka koje bi mogli počiniti, a poduzetništvo je i dodatno zaštićeno principom akontacije poreza: platiš unaprijed po procjeni dobronamjernog državnog službenika i miran si. Zalažem se za to da se jednaki principi primjene i na proračunske primitke, tj. da se proračunoprimci dodatno stave pod intenzivnu zaštitu inspekcijskog nadzora te da im se omogući da porez na proračunske primitke plate unaprijed.

Mislim da bi to bilo pravedno.

Oglasi

Osobni bankrot

Posljednji krug političkog cirkusiranja koje se vodi oko pitanja na čija leđa svaliti teret problema s kreditima u francima, kao i jednokratnog oprosta duga onim dužnicima koji zadovoljavaju “određene” (milošću mudrih vlastodržaca definirane) kriterije, ponukala me istražiti kako se takve situacije rješavaju u civiliziranijim društvima od ovog našeg.

Dakle, naprednija društva odavno poznaju pojam bankrota. Bankrot služi tome da se dužnik ne drži u vječnom dužničkom ropstvu, već da se iz njega može izvući, naravno uz određenu cijenu. Ovdje se nećemo toliko baviti bankrotima pravnih osoba, već (aktualno) osobnim bankrotima i to nakon one faze restrukturiranja dugova i kojekakvih nagodbi između dužnika i vjerovnika, dakle ona situacija kad obje strane shvate da više nema dalje a kakva se realno može dogoditi u bilo kojem dužničko-vjerovničkom odnosu. Što dakle u toj situaciji mogu očekivati građani pojedinih zemalja?

SAD

Definicija bakrota u kolijevci divljeg kapitalizma počinje već u Ustavu (article 1 section 8 clause 4) u kojem se Kongres eksplicitno ovlašćuje “uspostaviti uniformne zakone o bankrotu u svim saveznim državama”. Tragom toga nastalo je nekoliko mogućih opcija, tj. chaptera:

Chapter 7 – Likvidacija: svodi se na to da se predajom sve ili dijela likvidne imovine može otpisati sav dug ili dio duga. Neke vrste imovine se ne mogu izuzeti, a koje su to definirano zasebnim propisima u svakoj saveznoj državi, a sva ostala imovina može. Nakon ovog procesa dužnika se više ne može ovršiti niti na bilo koji drugi način utjerivati otpisane dugove, te on može početi ispočetka. Postoji ograničenje: potrebno je ispuniti uvjet da su obiteljski prihodi dužnika manji od medijana prihoda istočlane obitelji u dotičnoj saveznoj državi, a ako taj uvjet nije zadovoljen dužnik može proći bankrot po chapteru 13.

Chapter 11 – Reorganizacija: poznati chapter 11 zapravo je namijenjen korporacijama ali ga mogu koristiti i individualni dužnici. Sličan je chapteru 13 osim što ne postoji ograničenje u visini duga.

Chapter 13 – Individualna prilagodba duga: temelji se na ideji da se definira otplatni plan i u periodu od tri do pet godina otplati dio ili cijeli dug a nakon toga se ostatak duga briše. Cijeli proces je pod kontrolom suda i dužnik uplaćuje rate sudu koji onda ta sredstva dalje prosljeđuje vjerovnicima. Vjerovnici ne mogu diktrirati uvjete otplate, već to čini sud. Nakon isteka definiranog perioda ostatak dugova se briše a dužnika se po toj osnovi više ne može ovršiti niti utjerivati dugove. Prednost chaptera 13 u odnosu na 7 sastoji se u tome da se imovina može sačuvati. Postoji ograničenje u visini duga.

Osim ovih, postoji još i chapter 12 namijenjen prije svega farmerima i ribarima, chapter 9 namijenjen bankrotu lokalne samouprave i chapter 15 namijenjen međunarodnim slučajevima i strancima.

Prijava bankrota može biti dobrovoljna, tj. ona koju prijavljuje sam dužnik, i prisilna, ona koju prijavljuje vjerovnik. U praksi, velika većina bankrota su dobrovoljni bankroti.

Kanada

“Zemlja nade za sve koji se muče” kako kaže stih kanadske himne “O Canada”, posebno za mnoge produktivne Hrvatice i Hrvate koji tamo bježe iz ove naše zemlje uhljeba, također ima brojne opcije za nesretne dužnike:

a) Refinanciranje duga
b) Plan za upravljanje dugom (eng. debt management plan) koji se svodi na utvrđivanje novog otplatnog plana za male dugove
c) Potrošački prijedlog (eng consumer proposal) koji otprilike odgovara američkom chapteru 13
d) Konačni bankrot koji otprilike odgovara chapteru 7

Kao i u SAD, prijava bankrota može biti dobrovoljna ili prisilna.

Tako to rade u Sjevernoj Americi. A kako to radi Europa?

UK

Ovdje opisana pravila odnose se na Englesku i Wales, dok je situacija u Škotskoj i Sjevernoj Irskoj drugačija. Dakle, prijava bakrota može također biti dobrovoljna ili prisilna, ali u odnosu na sjevernoameričke zakone nema mogućnosti izbora više varijanti, već vrijedi samo jedna. Dakle, pojedinac u bankrotu može ostati bez svih pokretnih stvari osim onih koje su mu neophodne za obavljanje posla, te kućanskih stvari (krevet, štednjak itd). Ne smiju se više koristiti čekovi, kreditne kartice i slično. Dužnikov dom može biti prodan ako nema drugog načina da se naplati dug. Isto tako, dio prihoda može upotrijebljen za otplatu duga (uzimajući u obzir potrebe za hranu, odjeću i stanovanje). Dužnik dobija skrbnika, njegovo ime se unosi u javni registar bankrotiranih osoba, te ima određena ograničenja koja mora poštivati: ne može biti direktor kompanije, ne može dići kredit veći od 500 GBP bez da upozori vjerovnika da je u bankrotu i tome slično. Cijeli postupak bankrota može trajati 12 mjeseci ili duže, nakon čega se opraštaju svi dugovi osim onih koji su nastali kao rezultat prijevare, obiteljskih procesa, rezultat ozljeđivanja nekoga i dugova koji nisu ušli u proces bankrota.

Njemačka

“Što južnije, to tužnije” – stara je poslovica koja se pokazuje ispravnom i na primjeru Njemačke i njenog zakona o bankrotu. Dakle, u odnosu na SAD, Kanadu i UK, njemački zakon ide daleko više na ruku vjerovnicima, nema mogućnosti izbora između nekoliko varijanti već se u principu radi likvidacija, vrlo je izbirokratiziran i traje šest godina ili dulje sa neizvjesnim ishodom, naime, može se dogoditi da svi dugovi ne budu izbrisani. Jednom rječju, drakonski zakoni koji ne idu na ruku dužnicima što je dovelo do zanimljive pojave tzv. “bankrotskog turizma” gdje dužnici odlaze živjeti u UK šest mjeseci, što je zakonski minimum, kako bi ondje mogli bankrotirati po UK zakonima koji su puno blaži. Dapače, pojavile su se i brojne kompanije koje im to olakšavaju. Živjelo tržište!!!

Švedska

Švedska se zemljopisno nalazi sjevernije od Njemačke, pa su prema tome i njeni zakoni o bankrotu kvalitetniji i bliži onima u UK. Prijava bankrota je dobrovoljna ili prisilna, nad imovinom dužnika vrši se naplata, ali se ta naplata vrši po vjerovnicima sa različitim prioritetima, dakle neki vjerovnici se naplaćuju prije ostalih. U periodu od pet godina pokušava se od dužnika naplatiti što je moguće više duga, a nakon istjeka svi mu se dugovi brišu. I ovdje postoje neke kategorije dugova koje ne mogu ući u proces bankrota.

Općenito vrijedi da ako želite bankrotirati najbolje vam je da se nalazite u Sjevernoj Americi, a ako ste baš zapeli u Europi, vjerojatno vam je najbolje biti što sjevernije.

A što je s Hrvatskom?

Pa, Hrvatska je još južnije od Njemačke, pa samim tim još ni nemamo zakon o bankrotu već su dužnici vječno dužni i izloženi maltretiranju od strane specijaliziranih odvjetničkih ureda, sumnjivih ovršnih praksi na šalterima Fine (sjetimo se samo činjenice da se valjanost zahtjeva o ovrhama na šalterima u principu ne provjerava), isključenosti hrvatskih sudova iz samog procesa ovrhe, te ad-hoc zakonskih rješenja po principu “drži vodu dok majstori odu” koje se običnom puku serviraju u predizborne svrhe.

Usporedite to sa predstečajnim nagodbama namijenjenih “frendovima” koje, potpuno suprotno, šakom i kapom opraštaju dugove na štetu malih vjerovnika, opraštaju fiktivne dugove i o čemu se, na kraju krajeva, ionako već dovoljno pisalo, pa nema potrebe to ovdje ponavljati.

Zloća ili bedastoća? Prosudite sami. Odgovor vjerojatno ovisi o koeficijentu vaše političke naivnosti.

Naravno, već se dulje vrijeme šuška o zakonu o osobnom bankrotu u Hrvata koji je u pripremi, a koliko sam imao prilike ovlaš čitati najviše će sličiti, naravno, na onaj najgori – njemački.

A opet možda se i varam. Možda.

Literatura:
1. The Constitution of the United States: A Transcription, http://www.archives.gov/exhibits/charters/constitution_transcript.html, preuzeto 26.01.2015.
2. United States Courts: Chapter 7 – Liquidation Under the Bankruptcy Code, http://www.uscourts.gov/FederalCourts/Bankruptcy/BankruptcyBasics/Chapter7.aspx, preuzeto 26.01.2015.
3. United States Courts: Chapter 11 – Reorganization Under the Bankruptcy Code, http://www.uscourts.gov/FederalCourts/Bankruptcy/BankruptcyBasics/Chapter11.aspx, preuzeto 26.01.2015.
4. United States Courts: Chapter 13 – Individual Debt Adjustment, http://www.uscourts.gov/FederalCourts/Bankruptcy/BankruptcyBasics/Chapter13.aspx, preuzeto 26.01.2015.
5. Office of the Superintendent of Bankruptcy Canada, http://www.ic.gc.ca/eic/site/bsf-osb.nsf/eng/home, preuzeto 26.01.2015.
6. Declaring bankruptcy or being made bankrupt, https://www.gov.uk/bankruptcy/overview, preuzeto 26.01.2015.
7. European Judicial Network – Bankruptcy – Germany, http://ec.europa.eu/civiljustice/bankruptcy/bankruptcy_ger_en.htm, preuzeto 26.01.2015.
8. Sveriges Domstolar – Bankruptcy, http://www.domstol.se/funktioner/english/matters/debts-and-payment/bankruptcy/, preuzeto 26.01.2015.


%d bloggers like this: