Cilj opravdava sredstvo: prakseologija i ljestvica vrijednosti

choose

Vrijeme i sredstva koji čovjeku stoje na raspolaganju su ograničeni, te je čovjek u svom djelovanju o toj činjenici prisiljen voditi računa. Kako ostvarenje čovjekovih ciljeva zahtijeva vrijeme i sredstva, to znači da svi ciljevi ne mogu biti ostvareni, već je među njima nužno napraviti izbor. Što više sredstava čovjek ima na raspolaganju, više svojih ciljeva može postići, a vrijedi i obrnuto. Stoga je neophodno među ciljevima utvrditi prioritete (Rothbard, 1962, 6).

Na primjer, sutra navečer mogu otići u kino, mogu otići pogledati kazališnu predstavu ili mogu kupiti knjigu i čitati je. Recimo da imam novaca (sredstvo) samo za jednu aktivnost. U tom slučaju možda ću se odlučiti za kino. Ukoliko imam novaca za dvije aktivnosti možda ću se odlučiti za kino i knjigu. Kino i kazališnu predstavu ne mogu pogledati jer se održavaju istodobno. Dakle, s obzirom na ograničenost sredstava i vremena prisiljen sam vršiti izbor i neću moći ostvariti sve svoje ciljeve. Moram ekonomizirati. Moji prioriteti, dakle, izgledaju ovako:

(Prvi izbor) Odlazak u kino
(Drugi izbor) Kupovina knjige
(Treći izbor) Odlazak u kazalište

Ovi prioriteti, odnosno izbori, nisu stanje zabetonirano u našim umovima, već rezultat procesa. Svaki je izbor proces biranja u nekom trenutku. Već u nekom drugom trenutku čovjekovi su izbori drugačiji. Na primjer, danas želim u restoranu pojesti porciju špageta, a sutra ću poželjeti pojesti varivo. I špagete i varivo stalna su ponuda na meniju restorana, ali ja nemam u glavi zapisan fiksni prioritet jela, već je on promjenjiv i podložan mom raspoloženju, vremenu itd.

I čekanje je ljudsko djelovanje. Ako čovjek ne čini ništa, to također utječe na realnost (Mises, 1949, 13). Isto tako čovjek može odlučiti nastaviti neko već započeto djelovanje. Može odlučiti dulje ostati na poslu, nastaviti gledati televiziju, ostati s društvom dulje u kafiću… Suprotnost ljudskom djelovanju nije nedostatak djelovanja, već instinktivno djelovanje.

Kako je moguće znati koji su ciljevi poželjni, koja je stvarna čovjekova preferencija ciljeva?

Recimo da sam na putu u kino sreo ekipu iz televizije i da su me za emisiju “Kultura danas” upitali što mislim o tome da nedovoljan broj ljudi odlazi u kazališta i kako sam odlučio provesti večer. Možda bi mi bilo neugodno priznati da sam baš krenuo u kino i da mi je kazalište palo u listi prioriteta. Možda i ne bi. U svakom slučaju, predstavljaju li moje izjave pred kamerama pouzdan izvor informacija o mojim preferencijama?

Možda sam pušač i želim se riješiti te navike. Možda sam zabrinut za svoje zdravlje, a možda sam samo popustio pod nasrtajima progresivističke politike i odlučio pušenje staviti nisko na listu prioriteta, zapravo potpuno odbaciti. Nakon nekog vremena, poražen, palim cigaretu i osjećam olakšanje, svjestan svog samozavaravanja i slabosti. Jesu li moje unutarnje borbe i moja unutarnja željena slika o samom sebi doista pouzdan izvor informacija o mojim preferencijama?

Prakseologija smatra da je stvarno ljudsko djelovanje jedini pouzdan izvor informacija o čovjekovim pravim preferencijama. Ne ono što govori da želi, ne ono što misli da želi, već ono što stvarno čini. Moj odlazak u kino i moje paljenje cigarete pokazali su moje prave preferencije, bez obzira na to što sam govorio ili mislio. Mises, stoga, kaže da u ekonomiji nema mjesta ljestvicama potreba koje bi se razlikovale od ljestvica vrijednosti koje se reflektiraju u čovjekovom stvarnom ponašanju. Ekonomija se bavi stvarnim ljudima, slabim i podložnim greškama, ne sa idealnim bićima, sveznajućima i savršenima kako to samo bogovi mogu biti (Mises, 1949, 97). Čovjekovo stvarno djelovanje jedini je pouzdan izvor podataka o njegovim stvarnim prioritetima i preferencijama.

Dakle, predmet izučavanja ekonomije ne može biti nekakav idealni, recimo “socijalistički čovjek”, nekakvo više moralno i intelektualno biće, već to mora biti čovjek kakav stvarno jest.

Postoje, naravno, ideologije koje se bave pitanjem etičnosti ljudskih ciljeva, koje sebi uzimaju za pravo da utječu na izbore drugih ljudi i da ih dijele na dobre i loše (kako izbore, tako i ljude). Okruženi smo takvim ideologijama koje nam neprestano serviraju ciljeve kojima trebamo stremiti, te nam objašnjavaju što je to Opće Dobro. Ljubitelji takvih ideologija zanemaruju pravu ljudsku prirodu i činjenicu da ono što čovjek govori ili misli ne odgovara u potpunosti onome što zaista i čini. Društva koja proizvode su nesretna i neprestano pate zbog tog neznanja i nesporazuma.

Prakseologija i Austrijska škola ekonomije ne bave se etičnošću čovjekovog izbora, već prije svega polaze od stvarnog djelovanja ljudi i njihovih izabranih ciljeva kao osnovnih podataka, te su potpuno neutralne prema tim ciljevima i suzdržavaju se od donošenja bilo kakvih vrijednosnih sudova.

Kada čovjek djeluje u smjeru postizanja nekog cilja, on očekuje neki osjećaj sreće i zadovoljstva (ili barem olakšanja) zbog njegovog eventualnog postizanja. Možemo reći da čovjek ostvaruje emocionalni profit. Ali taj osjećaj zadovoljstva je subjektivan unutarnji osjećaj svakog pojedinca i ne može se mjeriti, ne može se objektivizirati (Rothbard, 1962, 18-19). Stoga preferencijama nije moguće pridružiti faktor sreće ili bilo kakvu drugu mjeru. Ne možemo, na primjer, tvrditi da nas odlazak u kino čini 2.4 puta sretnijim od odlaska u kazalište, ali možemo reći da odlazak u kino ima veći prioritet od odlaska u kazalište. Stoga nužno treba zaključiti da je vrijednosna ljestvica ciljeva zapravo ordinalna ljestvica, to jest da je preferencijama moguće odrediti poredak, ali ne i intenzitet.

Ali kako se određuje vrijednost sredstava za ostvarenje ciljeva? Više o tome drugi put, kada ću pisati o marginalnoj korisnosti.

Literatura:
1. Mises, L., “Human Action”, Ludwig von Mises Institute, Scholar’s Edition, 1998 (1949).
2. Rothbard, M., “Man, Economy, and State: a Treatise on Economic Principles”, Ludwig von Mises Institute, Scholar’s Edition, 2007 (1962).

Oglasi

O ograničenosti vremena i sredstava ljudskog djelovanja

doing_things

U prošlom postu govorio sam o ljudskom djelovanju kao svrhovitoj aktivnosti, te o tome da ne djeluju kolektiviteti već samo pojedinci unutar njih. Sada ću reći nešto više o okolnostima u kojima se odvija ljudsko djelovanje.

Ljudsko djelovanje događa se prije svega u nekoj okolini odnosno situaciji. Čovjek svojim djelovanjem želi poboljšati svoj položaj u toj okolini, to jest dovesti ga iz nekog subjektivno manje zadovoljavajućeg stanja u subjektivno više zadovoljavajuće stanje. U tom cilju čovjek koristi neke od elemenata iz svoje okoline, te njihovim kombiniranjem i manipuliranjem postiže svoje subjektivne ciljeve. Elementi okoline koje čovjek svojim djelovanjem koristi za ispunjenje ciljeva zovu se sredstva.

No, da bi neki element okoline mogao biti sredstvo on mora ispunjavati dva vrlo važna uvjeta.

Prvi uvjet je taj da čovjek element okoline prepoznaje kao sredstvo postizanja cilja, da posjedulje znanje o njegovom korištenju (tehnološki aspekt), te da vjeruje da ga njegovo korištenje može dovesti do postignuća cilja. Na primjer, čovjek koji se nađe u nepoznatoj prirodnoj sredini ne raspoznaje neku inače jestivu biljku kao takvu i ne može je iskoristiti kao sredstvo u ispunjenju cilja utaživanja gladi. No, zato može iskoristiti neku drugu biljku koju poznaje (Rothbard, 1962, 4).

Drugi uvjet je taj da je taj element dovoljno ograničen u svojoj dostupnosti da se čovjek mora suočiti sa izborom njegovog korištenja ili nekorištenja. Tako već spomenuta biljka ne raste u neograničenim količinama i treba ju pronaći pa se smatra sredstvom. S druge strane i kisik je vrlo vjerojatno neophodan za djelovanje u smislu zadovoljenja gladi, ali s obzirom na njegovu opću sveprisutnost (ne i neograničenost) općenito se ne smatra sredstvom. Situacija s kisikom se znatno mijenja u, recimo, svemirskom brodu gdje je kisik vrlo ograničen i gdje on postaje sredstvo. Dakle, sredstvima je, zbog njihove ograničenosti, nužno ekonomizirati to jest vršiti izbore o njihovom korištenju.

Svi elementi okoline koji nisu sredstva nazivaju se općim okolnostima djelovanja.

Treba, također, napomenuti da ljudsko djelovanje nije stanje, već se odvija u vremenu. To znači da postoji vrijeme prije djelovanja, vrijeme trajanja djelovanja, te vrijeme nakon djelovanja. Čovjekov život ne traje neograničeno, pa je čovjek prisiljen činiti izbore u vezi s njim, to jest prisiljen je ekonomizirati. Ako potroši vrijeme na obavljanje jedne aktivnosti, neće ga moći potrošiti na obavljanje neke druge aktivnosti. Naizgled, čovjek ponekad može istovremeno raditi više stvari, na primjer gledati film i jesti kokice. No, postavlja se pitanje, jesu li to doista dva istovremena djelovanja usmjerena na postizanje dva odvojena cilja, gledanje filma s jedne i uživanje u kokicama s druge strane? Prakseologija smatra da se radi o jednom cilju, gledanju filma uz uživanje u kokicama, te da se posljedično tome radi o jednom djelovanju.

Budućnost je, usprkos ljudskom znanju i planiranju, ipak neizvjesna. I premda se neke stvari u životu mogu predvidjeti sa velikom sigurnošću, na primjer izmjenu dana i noći ili da će ispušteni predmet pasti na pod, postoji daleko više situacija kojima nije moguće sa sigurnošću predvidjeti ishod. Stoga se općenito smatra da je budućnost, pa tako i ishod ljudskog djelovanja, neizvjesna. Stoga je svo ljudsko djelovanje nužno spekulacija temeljena na procjeni kretanja budućih uvjeta i događaja, koja je podložna greškama i pogrešnim uvjerenjima o prikladnosti upotrijebljenih sredstava (Rothbard, 1962, 7).

Ne treba zaboraviti da postoji izreka o tome da ljudski planovi služe tome da bi se Bog imao čemu smijati…

Uzevši sve ovo u obzir, subjektivnost, ograničenost sredstava i vremena, te nesigurnu budućnost, može se zaključiti da je ljudsko djelovanje, a samim tim i ekonomija, dinamični vremenski proces, te da mainstream ekonomija zapravo griješi u svom agregatnom, statičkom i ravnotežnom pogledu.

S obzirom da su sredstva i vrijeme ograničeni nužno je vršiti izbore, to jest ekonomizirati. To opet znači da je nemoguće postići sve ljudske ciljeve, već je i među njima nužno napraviti izbor.

Ali o tome više u idućem postu…

Literatura:
1. Rothbard, M., “Man, Economy, and State: a Treatise on Economic Principles”, Ludwig von Mises Institute, Scholar’s Edition, 2007 (1962).


Svrhovito djelovanje pojedinaca

Evolucija

Prošli put sam pisao o Austrijskoj školi ekonomije i prakseologiji kao znanosti o ljudskom djelovanju, gdje se ljudsko djelovanje definira kao svrhovito i racionalno ponašanje koje teži ispunjenju subjektivnih ciljeva korištenjem poznatih i oskudnih sredstava i vremena. To nazivamo aksiomom o ljudskom djelovanju.

Svrhovito djelovanje razlikuje čovjeka od svih ostalih živih bića i upravo stoga predstavlja same temelje prakseologije.

No zašto je tome tako? Ne djeluju li i životinje svrhovito i ne ispunjavaju li svoje subjektivne ciljeve korištenjem poznatih oskudnih sredstava? Ne ispunjava li lav svoj cilj ishrane korištenjem sredstava (zubi, noge, njuh itd.)?

Ako je vjerovati nekim paleoantropolozima (Crosby, 2002, 4-6), čini se da ljudi jesu jako specifični i to ne zbog veličine mozga (koji je više posljedica nego uzrok), već zbog svoje dvonožnosti koja je oslobodila ruke i omogućila strahovit napredak u izradi alata, te zbog razvoja govora koji je omogućio kompleksni društveni i kulturni razvoj čovječanstva. Mi doista činimo stvari i na takav način kako ne može niti jedno drugo živo biće. Svjesnim djelovanjem čovječanstvo je stvorilo podjelu rada i društvenu organizaciju kakvi su nepoznati u životinskom svijetu.

Ono što proizlazi iz aksioma o ljudskom djelovanju jest to da nositelj djelovanja u društvu ne može biti grupa ili bilo kakav kolektivitet, već samo i isključivo pojedinac (Rothbard, 1962, 2-3). Ovo naravno ne isključuje suradnju među ljudima, ali kolektivi ne mogu imati subjektivne ciljeve, već to mogu samo individue od kojih se taj kolektiv sastoji. Ne postoje opći, kolektivni ciljevi već samo pojedinačni ciljevi i pojedinačno djelovanje koje može biti više ili manje usaglašeno. Ne djeluje država, čak ni njene pojedine službe, već pojedinci koji rade unutar njih. Drugim riječima, pogled s agregatnog treba prebaciti na pojedinačno, to jest, nema smisla proučavati djelovanje kolektiva kao cjeline već fokus treba prebaciti na djelovanje pojedinaca.

A da organizacije nisu monolitne strukture, već košnice pojedinaca koji djeluju u smjeru svojih subjektivnih ciljeva vidljivo je svakome tko prati dnevnu politiku i njene aktere, kao i svakome onome tko je bio ili jest zaposlen u bilo kojoj većoj organizaciji. Možda najbolji opis iluzije o jedinstvu neke organizacije daje Henry Kissinger u svojim memoarima. Možete misliti što želite o političkim potezima tog čovjeka, ali njegov opis zakulisnih igara, spletki i sukoba u Nixonovoj administraciji je doista nenadmašan. Tako na jednom mjestu opisuje sukobe koje je izazvala politika smanjivanja trgovinske razmjene s SSSR-om i situaciju u kojoj naredbe Bijele Kuće nisu bili izvršavani od strane nižih razina birokracije koje su imale svoju ideju o tom pitanju primjenom tehnike širokog tumačenja zapovjedi pri čemu se smisao i djelovanje mogu potpuno izokrenuti (Kissinger, 1979, 163-165). Takvi su primjeri u Kissingerovim memoarima brojni i dobro poznati svakome sa iskustvom u nekoj organizaciji. Nije li to dobra ilustracija tvrdnje da organizacije ne djeluju, već samo njihovi pojedinačni članovi?

Postoje i još ekstremniji pogledi na tu problematiku. Marvin Minsky, na primjer, smatra da je svijest samo iluzija i da se ljudski um zapravo sastoji od mnoštva agenata čije pojedinačno djelovanje rezultira onim što nazivamo razmišljanjem (Minsky, 1985, 18). To bi značilo da kolektivi ne samo da se sastoje od pojedinaca, već se umovi pojedinaca sastoje od mnoštva agenata koji svaki ima svoje ideje i namjere.

No, prema prakseologiji, za proučavanje ekonomskih fenomena nije se potrebno spuštati još niže od razine individualnog ljudskog bića jer je sam čin individualnog djelovanja trenutak kada na površinu izbijaju prave preferencije. Stoga sam kognitivni proces, kao ni njegove etički aspekti, nisu predmet izučavanja prakseologije i valja ih prepustiti drugim disciplinama, poput psihologije.

Literatura:
1. Crosby, A. W., “Throwing Fire: Projectile Technology Through History”, Cambridge University Press, 2002.
2. Kissinger, H., “Memoari”, Vjesnikova press agencija, 1981 (1979).
3. Minsky, M., “The Society of Mind”, Simon & Schuster Paperbacks, 1988 (1985).
4. Rothbard, M., “Man, Economy, and State: a Treatise on Economic Principles”, Ludwig von Mises Institute, Scholar’s Edition, 2007 (1962).


Prakseologija: znanost o ljudskom djelovanju

Ljudi

Ljudskom srcu uvijek nešto treba,
Zadovoljno nikad posve nije:
Čim željenog cilja se dovreba,
Opet iz njeg sto mu želja klije.
(Petar Preradović, Ljudsko srce)

Da li je moguće društvenim znanostima, posebice ekonomiji, pristupiti na isti način kao prirodnim znanostima (npr. fizici) i da li je moguće statističkim prikupljanjem i obradom empirijskih podataka verificirati ekonomske teorije ili čak iz njih izvesti nove teorije?

Glavna ekonomska struja danas smatra ne samo da je takav pristup moguć, već i jedini opravdan. I zaista, već cijelo stoljeće ekonomskim znanostima vladaju makroekonomski modeli i statističke analize, a vojske analitičara pokušavaju i ove godine predvidjeti postotnu promjenu BDP-a.

No postoji i alternativni pogled na ekonomsku znanost koji tvrdi da ekonomiju nije moguće svesti na kolekciju agregatnih krivulja u čijim se sjecištima nalazi stabilno stanje ekonomije: ekvilibrij. Taj alternativni pogled tvrdi da u ekonomiji zapravo nije moguće stvarno dokazati neku hipotezu.

Uzmimo za primjer slijedeću hipotezu: “Porast minimalne plaće dovodi do porasta stope nezaposlenosti uz uvjet da su drugi uvjeti ostali nepromijenjeni”. Ovakvu tvrdnju nije moguće dokazati u ekonomiji. Mi, naravno, možemo bez ikakvih problema izvršiti prikupljanje empirijskih podataka i obaviti statističku analizu, ali smo jako ograničeni u eksperimentiranju sa razinom minimalne plaće, to nije nešto čime možemo manipulirati apsolutno slobodno. No čak i da to možemo, najveći problem zapravo leži u zadnjem dijelu hipoteze koji kaže da ostali uvjeti moraju biti nepromijenjeni (lat. caeteris paribus). Takvo što ne možemo nikako osigurati zato što je ekonomija dinamična i uvjeti se neprestano mijenjaju.

Sasvim je drugačije, primjerice, u fizici. Slična tvrdnja, prevedena na područje fizike, može biti testirana bez osobitih problema. Tako, na primjer, možemo bez velikih poteškoća provjeriti točnost izračuna dometa za kosi hitac i ponoviti eksperiment koliko puta želimo mijenjajući jedan parametar dok su svi ostali uvjeti nepromijenjeni.

U čemu je ta bitna razlika? Odgovor je jednostavan: fizika je podložna zakonima prirode koji su vrlo predvidivi a ekonomija svjesnom ljudskom djelovanju koje je vrlo nepredvidivo.

Alternativni pogled na ekonomiju njeguje Austrijska škola ekonomije koja smatra da u metodološkom smislu treba krenuti od čovjeka, tj. pojedinca i njegovog utjecaja na svijet. Takav stav temelji se na uvjerenju da u stvarnosti ne djeluju društva, organizacije, grupe ili institucije, već pojedinci unutar njih, a ono što percipiramo kao kolektivno djelovanje zapravo je dinamični rezultat interakcije djelovanja skupa pojedinaca (Rothbard, 1962, 2). Time postavlja ljudsko djelovanje kao ključnu točku istraživanja.

Znanost o ljudskom djelovanju naziva se prakseologija i zapravo nije isključivo vezana uz Austrijsku školu ekonomije, pa čak ni ekonomiju samu po sebi. Prakseologija može biti kategorizirana na slijedeći način (Rothbard, 1951, 945-946):

  • A. Teorija o izoliranom pojedincu (ekonomija Robinsona Crusoa)
  • B. Teorija o razmjeni (katalaksija ili ekonomija tržišta)
    • 1. Robna
    • 2. Sa sredstvom razmjene
      • a. Na neometanom tržištu
      • b. Efekti nasilne intervencije s tržištem
      • c. Efekti nasilnog ukidanja tržišta (socijalizam)
  • C. Teorija rata – nasilno djelovanje
  • D. Teorija igara (npr. Von Neumann i Morgenstern)
  • E. Nepoznato

Primarna područja od interesa za Austrijsku školu ekonomije su kategorije A i B.

Prakseologija definira ljudsko djelovanje kao svrhovito ponašanje i ono isključuje refleksne reakcije na podražaje. Ljudsko djelovanje ispunjava neku svrhu koju drugi ljudi mogu prepoznati kao takvu i interpretirati s razumijevanjem, usmjereno je k postizanju nekog subjektivnog cilja, a želja za postizanjem tog cilja predstavlja čovjekovu motivaciju. Ovo je aksiom od kojeg prakseologija polazi i cijela ekonomija je temeljena na analizi nužnih logičkih implikacija tog koncepta (Rothbard, 1962, 1-2).

Ljudsko je djelovanje je uvijek racionalno, a suprotnost ljudskom djelovanju nije “iracionalno” djelovanje, niti pasivnost (jer ona također predstavlja djelovanje), već upravo refleksno djelovanje (Mises, 1949, 20). Čovjek djeluje u skladu sa svojom motivacijom i saznanjima, pa ako netko drugi nečije ponašanje ocjenjuje kao iracionalno, to je samo zato jer ne posjeduje identičnu motivaciju i saznanja.

Ljudsko djelovanje se odvija u nekoj okolini i zahtijeva određena sredstva i vrijeme, a oni su uvijek ograničeni. Stoga je pri djelovanju nužno ekonomizirati, a to znači da će uvijek prvo biti zadovoljeni ciljevi s najvećim subjektivnim prioritetom (Rothbard, 1962, 3-6). Ovo, opet, znači da postoji ljestvica vrijednosti ciljeva, tj. njihov poredak koji je subjektivan i promjenjiv kroz vrijeme. Preferencijama nije moguće pridodati numeričku ocjenu i reći da je cilj A tri i pol puta poželjniji od cilja B, ali se može reći da cilj A ima veći prioritet od cilja B.

Sve ovo je, naravno, samo mali djelić ove predivne znanstvene discipline koja pruža jedan stvarno drugačiji i, po mom mišljenju, daleko kvalitetniji uvid u pravu prirodu ekonomije od preovladavajućeg pristupa temeljenog na agregatnim krivuljama i ekvilibriju. Nadam se da će ovaj tekst navesti ponekog blogera-namjernika koji s prakseologijom nije upoznat da se za nju zainteresira i time unaprijedi svoje razumijevanje prave prirode problema s kojima se naše društvo svakodnevno susreće.

Literatura:
1. Mises, L., “Human Action”, Ludwig von Mises Institute, Scholar’s Edition, 1998 (1949).
2. Rothbard, M., “Praxeology: Reply to Mr Schuller”, American Economic Review, 1951.
3. Rothbard, M., “Man, Economy, and State: a Treatise on Economic Principles”, Ludwig von Mises Institute, Scholar’s Edition, 2007 (1962).


Umrla je Lady Margaret Thatcher

1239778815_margaret-thatcher-03

Danas je u 87. godini života preminula Lady Margaret Thatcher, jedna od (uz Ronalda Reagana) najvećih državničkih ikona dvadesetog stoljeća. Ovo je tužna vijest za sve nas koji težimo slobodnim društvima.


Ljudi moji je li to moguće?

Čitajući nedavnu vijest o kolapsu porezne politike u medijima na pamet mi pada legendarni euforični usklik pokojnog Mladena Delića na utakmici Jugoslavija – Bugarska 1983 godine: “Ljudi moji, je li to moguće!”. Usklik je tada bio pobjedonosan i ostavio dubok trag u narodu te ga je isti odlučio trošiti što je moguće češće. Nažalost, s vremenom je od pobjedonosnog prerastao u usklik čuđenja i boli.

Čini se da smo kao nacija osuđeni na vječno čuđenje i iščuđavanje samih sebi i svojim postupcima, naročito kad je ekonomija u pitanju. I to bez obzira na brojna desetljeća zanovijetanja ljudi koji ovoj zemlji žele dobro o tome kako je nužno učiniti slijedeće:

  1. smanjiti birokraciju
  2. deregulirati tržišta
  3. pojeftiniti državu ozbiljnim i osjetnim smanjenjem proračuna
  4. pojačati poštivanje privatnog vlasništva i slobode pojedinca
  5. ukloniti poticaje, zaštitne cijene i ostale oblike utjecaja države u ekonomiju
  6. pojednostaviti porezne i druge propise i smanjiti porezno opterećenje

Nekako ovom društvu ne ide u glavu da pogrešne ekonomske politike uvijek dovode do pogoršanja ekonomije bez obzira na to koliko ih puta ponavljali. Svako novo “država bi trebala…” poskupljuje državu, svaka nova restrikcija (dozvole, komore, mišljenja, propisi) nekog odvraćaju od toga da se bavi poslom, svaka nova renta, povlastica ili poticaj nekome u ovom društvu otkidaju od usta ili poslovanja. Zar je toliko teško spoznati da veće porezno opterećenje ubija gospodarstvo a svaka birokratska prepreka na njega djeluje kao klip pod noge.

Cijeli se politički proces u Hrvata u stvari svodi na metodologiju redistribucije iz šupljeg u prazno: kome će se i koliko uzeti s jedne, a koliko će se i kome dati s druge strane, a ukupna ekonomija raste samo onda kada ministar financija uspije vani posuditi neke novce ili kada uspijemo nešto ušićariti iz fondova onih čudaka u EU.

Imamo li mi kao društvo snage promijeniti naš odnos prema gospodarstvu, privatnom vlasništvu i slobodi pojedinca, te shvatiti da je država dio problema a ne dio rješenja. Privatno vlasništvo, gospodarstvo i individualne slobode moraju biti efikasno zaštićeni od negativnih utjecaja državnih vlasti.

U protivnom, čudit ćemo se i dalje.


Život pod budnim okom

Teško onome na koga država obrati svoju pozornost. To se iskustvo može usporediti samo sa užasom Froda Bagginsa kada ga u zemlji Mordor spazi budno Sauronovo oko s mračne kule Barad-Dur koje uporno traži Jedinstveni Prsten. Svatko tko u zemlji Hrvata pokušava raditi kakav posao i ima nekakve prihode, osjeća se izložen sličnom pogledu: onom fiskalnom, s mračne kule Ministarstva financija koje uporno traži osnovice za oporezivanje. Nedavno se zaustavilo na festivalskoj djelatnosti.

Žrtva se pokušava sakriti i izmigoljiti na sve načine: prigovorima da koncerti već odlaze iz Hrvatske, da ljudi nemaju novaca, da je 5 posto na nešto puno bolje od 25 posto na ništa, da ljudi na koncertima i festivalima ne kupuju samo ulaznice već su tu i noćenja i kojekakvi drugi prihodi kojih sad neće biti, da će profitirati zemlje u okruženju koje imaju puno manji PDV i tako dalje i tako dalje.

I tim se prigovorima čovjek mora složiti i oni su vrlo vjerojatno jako blizu istini. Porez je mjera koja slabi gospodarstvo i destimulira poduzetništvo. Još je gore to što će kroz koju godinu, kada nova stopa poreza oslabi ili uništi festivale i koncerte u Hrvatskoj, neki munjovoz predložiti “mjere poticaja” kako bi se da djelatnost “dodatno osnažila”.

Ono što je još veći problem, a što se u ovim prigovorima ne spominje jest činjenica da se to podjednako odnosi na svaku djelatnost a ne samo na koncerte. Zaslužuju li dakle ostale djelatnosti biti opterećene većim stopama? Zar su one manje važne? Zar i one povoljno ne utječu na ostatak gospodarstva?

Fascinantna je ta birokratska samouvjerenost (da ne velim bahatost) koja pod najrazličitijim izgovorima i objašnjenjima sebi daje za pravo neke kategorije gospodarstva i stanovništva opteretiti većim poreznim opterećenjem a druge manjim ili čak dijeliti poticaje. Zastrašujuće su te lobističko-političke igre koje se oko svega toga vrte, koje kao čopor hijena reže preko javnih medija jedni na druge oko podjele proračunskog plijena tj. lešine hrvatskog gospodarstva i individualnih sloboda. To zovemo političkim procesom, a kao rezultat toga servira nam se svježa definicija “općeg dobra”.

Ne bi li bilo bolje i poštenije cijelo gospodarstvo opteretiti podjednakim poreznim stopama i tako svima omogućiti jednake uvjete bez parcijalnog favoriziranja? Ne bi li bilo poštenije da je to opterećenje dostatno tek za financiranje ključnih funkcija države: vosjke, policije, sudstva i diplomacije, a da sve ostalo prepustimo tržištu i slobodnoj uspostavi dobrovoljnih odnosa među ljudima? Flat-tax s umjerenom stopom je dobar način za to.

Ne bismo li svi živjeli bolje bez oka na mračnoj kuli?


%d bloggers like this: