Monthly Archives: Srpanj 2013

Cilj opravdava sredstvo: prakseologija i ljestvica vrijednosti

choose

Vrijeme i sredstva koji čovjeku stoje na raspolaganju su ograničeni, te je čovjek u svom djelovanju o toj činjenici prisiljen voditi računa. Kako ostvarenje čovjekovih ciljeva zahtijeva vrijeme i sredstva, to znači da svi ciljevi ne mogu biti ostvareni, već je među njima nužno napraviti izbor. Što više sredstava čovjek ima na raspolaganju, više svojih ciljeva može postići, a vrijedi i obrnuto. Stoga je neophodno među ciljevima utvrditi prioritete (Rothbard, 1962, 6).

Na primjer, sutra navečer mogu otići u kino, mogu otići pogledati kazališnu predstavu ili mogu kupiti knjigu i čitati je. Recimo da imam novaca (sredstvo) samo za jednu aktivnost. U tom slučaju možda ću se odlučiti za kino. Ukoliko imam novaca za dvije aktivnosti možda ću se odlučiti za kino i knjigu. Kino i kazališnu predstavu ne mogu pogledati jer se održavaju istodobno. Dakle, s obzirom na ograničenost sredstava i vremena prisiljen sam vršiti izbor i neću moći ostvariti sve svoje ciljeve. Moram ekonomizirati. Moji prioriteti, dakle, izgledaju ovako:

(Prvi izbor) Odlazak u kino
(Drugi izbor) Kupovina knjige
(Treći izbor) Odlazak u kazalište

Ovi prioriteti, odnosno izbori, nisu stanje zabetonirano u našim umovima, već rezultat procesa. Svaki je izbor proces biranja u nekom trenutku. Već u nekom drugom trenutku čovjekovi su izbori drugačiji. Na primjer, danas želim u restoranu pojesti porciju špageta, a sutra ću poželjeti pojesti varivo. I špagete i varivo stalna su ponuda na meniju restorana, ali ja nemam u glavi zapisan fiksni prioritet jela, već je on promjenjiv i podložan mom raspoloženju, vremenu itd.

I čekanje je ljudsko djelovanje. Ako čovjek ne čini ništa, to također utječe na realnost (Mises, 1949, 13). Isto tako čovjek može odlučiti nastaviti neko već započeto djelovanje. Može odlučiti dulje ostati na poslu, nastaviti gledati televiziju, ostati s društvom dulje u kafiću… Suprotnost ljudskom djelovanju nije nedostatak djelovanja, već instinktivno djelovanje.

Kako je moguće znati koji su ciljevi poželjni, koja je stvarna čovjekova preferencija ciljeva?

Recimo da sam na putu u kino sreo ekipu iz televizije i da su me za emisiju “Kultura danas” upitali što mislim o tome da nedovoljan broj ljudi odlazi u kazališta i kako sam odlučio provesti večer. Možda bi mi bilo neugodno priznati da sam baš krenuo u kino i da mi je kazalište palo u listi prioriteta. Možda i ne bi. U svakom slučaju, predstavljaju li moje izjave pred kamerama pouzdan izvor informacija o mojim preferencijama?

Možda sam pušač i želim se riješiti te navike. Možda sam zabrinut za svoje zdravlje, a možda sam samo popustio pod nasrtajima progresivističke politike i odlučio pušenje staviti nisko na listu prioriteta, zapravo potpuno odbaciti. Nakon nekog vremena, poražen, palim cigaretu i osjećam olakšanje, svjestan svog samozavaravanja i slabosti. Jesu li moje unutarnje borbe i moja unutarnja željena slika o samom sebi doista pouzdan izvor informacija o mojim preferencijama?

Prakseologija smatra da je stvarno ljudsko djelovanje jedini pouzdan izvor informacija o čovjekovim pravim preferencijama. Ne ono što govori da želi, ne ono što misli da želi, već ono što stvarno čini. Moj odlazak u kino i moje paljenje cigarete pokazali su moje prave preferencije, bez obzira na to što sam govorio ili mislio. Mises, stoga, kaže da u ekonomiji nema mjesta ljestvicama potreba koje bi se razlikovale od ljestvica vrijednosti koje se reflektiraju u čovjekovom stvarnom ponašanju. Ekonomija se bavi stvarnim ljudima, slabim i podložnim greškama, ne sa idealnim bićima, sveznajućima i savršenima kako to samo bogovi mogu biti (Mises, 1949, 97). Čovjekovo stvarno djelovanje jedini je pouzdan izvor podataka o njegovim stvarnim prioritetima i preferencijama.

Dakle, predmet izučavanja ekonomije ne može biti nekakav idealni, recimo “socijalistički čovjek”, nekakvo više moralno i intelektualno biće, već to mora biti čovjek kakav stvarno jest.

Postoje, naravno, ideologije koje se bave pitanjem etičnosti ljudskih ciljeva, koje sebi uzimaju za pravo da utječu na izbore drugih ljudi i da ih dijele na dobre i loše (kako izbore, tako i ljude). Okruženi smo takvim ideologijama koje nam neprestano serviraju ciljeve kojima trebamo stremiti, te nam objašnjavaju što je to Opće Dobro. Ljubitelji takvih ideologija zanemaruju pravu ljudsku prirodu i činjenicu da ono što čovjek govori ili misli ne odgovara u potpunosti onome što zaista i čini. Društva koja proizvode su nesretna i neprestano pate zbog tog neznanja i nesporazuma.

Prakseologija i Austrijska škola ekonomije ne bave se etičnošću čovjekovog izbora, već prije svega polaze od stvarnog djelovanja ljudi i njihovih izabranih ciljeva kao osnovnih podataka, te su potpuno neutralne prema tim ciljevima i suzdržavaju se od donošenja bilo kakvih vrijednosnih sudova.

Kada čovjek djeluje u smjeru postizanja nekog cilja, on očekuje neki osjećaj sreće i zadovoljstva (ili barem olakšanja) zbog njegovog eventualnog postizanja. Možemo reći da čovjek ostvaruje emocionalni profit. Ali taj osjećaj zadovoljstva je subjektivan unutarnji osjećaj svakog pojedinca i ne može se mjeriti, ne može se objektivizirati (Rothbard, 1962, 18-19). Stoga preferencijama nije moguće pridružiti faktor sreće ili bilo kakvu drugu mjeru. Ne možemo, na primjer, tvrditi da nas odlazak u kino čini 2.4 puta sretnijim od odlaska u kazalište, ali možemo reći da odlazak u kino ima veći prioritet od odlaska u kazalište. Stoga nužno treba zaključiti da je vrijednosna ljestvica ciljeva zapravo ordinalna ljestvica, to jest da je preferencijama moguće odrediti poredak, ali ne i intenzitet.

Ali kako se određuje vrijednost sredstava za ostvarenje ciljeva? Više o tome drugi put, kada ću pisati o marginalnoj korisnosti.

Literatura:
1. Mises, L., “Human Action”, Ludwig von Mises Institute, Scholar’s Edition, 1998 (1949).
2. Rothbard, M., “Man, Economy, and State: a Treatise on Economic Principles”, Ludwig von Mises Institute, Scholar’s Edition, 2007 (1962).

Oglasi

O ograničenosti vremena i sredstava ljudskog djelovanja

doing_things

U prošlom postu govorio sam o ljudskom djelovanju kao svrhovitoj aktivnosti, te o tome da ne djeluju kolektiviteti već samo pojedinci unutar njih. Sada ću reći nešto više o okolnostima u kojima se odvija ljudsko djelovanje.

Ljudsko djelovanje događa se prije svega u nekoj okolini odnosno situaciji. Čovjek svojim djelovanjem želi poboljšati svoj položaj u toj okolini, to jest dovesti ga iz nekog subjektivno manje zadovoljavajućeg stanja u subjektivno više zadovoljavajuće stanje. U tom cilju čovjek koristi neke od elemenata iz svoje okoline, te njihovim kombiniranjem i manipuliranjem postiže svoje subjektivne ciljeve. Elementi okoline koje čovjek svojim djelovanjem koristi za ispunjenje ciljeva zovu se sredstva.

No, da bi neki element okoline mogao biti sredstvo on mora ispunjavati dva vrlo važna uvjeta.

Prvi uvjet je taj da čovjek element okoline prepoznaje kao sredstvo postizanja cilja, da posjedulje znanje o njegovom korištenju (tehnološki aspekt), te da vjeruje da ga njegovo korištenje može dovesti do postignuća cilja. Na primjer, čovjek koji se nađe u nepoznatoj prirodnoj sredini ne raspoznaje neku inače jestivu biljku kao takvu i ne može je iskoristiti kao sredstvo u ispunjenju cilja utaživanja gladi. No, zato može iskoristiti neku drugu biljku koju poznaje (Rothbard, 1962, 4).

Drugi uvjet je taj da je taj element dovoljno ograničen u svojoj dostupnosti da se čovjek mora suočiti sa izborom njegovog korištenja ili nekorištenja. Tako već spomenuta biljka ne raste u neograničenim količinama i treba ju pronaći pa se smatra sredstvom. S druge strane i kisik je vrlo vjerojatno neophodan za djelovanje u smislu zadovoljenja gladi, ali s obzirom na njegovu opću sveprisutnost (ne i neograničenost) općenito se ne smatra sredstvom. Situacija s kisikom se znatno mijenja u, recimo, svemirskom brodu gdje je kisik vrlo ograničen i gdje on postaje sredstvo. Dakle, sredstvima je, zbog njihove ograničenosti, nužno ekonomizirati to jest vršiti izbore o njihovom korištenju.

Svi elementi okoline koji nisu sredstva nazivaju se općim okolnostima djelovanja.

Treba, također, napomenuti da ljudsko djelovanje nije stanje, već se odvija u vremenu. To znači da postoji vrijeme prije djelovanja, vrijeme trajanja djelovanja, te vrijeme nakon djelovanja. Čovjekov život ne traje neograničeno, pa je čovjek prisiljen činiti izbore u vezi s njim, to jest prisiljen je ekonomizirati. Ako potroši vrijeme na obavljanje jedne aktivnosti, neće ga moći potrošiti na obavljanje neke druge aktivnosti. Naizgled, čovjek ponekad može istovremeno raditi više stvari, na primjer gledati film i jesti kokice. No, postavlja se pitanje, jesu li to doista dva istovremena djelovanja usmjerena na postizanje dva odvojena cilja, gledanje filma s jedne i uživanje u kokicama s druge strane? Prakseologija smatra da se radi o jednom cilju, gledanju filma uz uživanje u kokicama, te da se posljedično tome radi o jednom djelovanju.

Budućnost je, usprkos ljudskom znanju i planiranju, ipak neizvjesna. I premda se neke stvari u životu mogu predvidjeti sa velikom sigurnošću, na primjer izmjenu dana i noći ili da će ispušteni predmet pasti na pod, postoji daleko više situacija kojima nije moguće sa sigurnošću predvidjeti ishod. Stoga se općenito smatra da je budućnost, pa tako i ishod ljudskog djelovanja, neizvjesna. Stoga je svo ljudsko djelovanje nužno spekulacija temeljena na procjeni kretanja budućih uvjeta i događaja, koja je podložna greškama i pogrešnim uvjerenjima o prikladnosti upotrijebljenih sredstava (Rothbard, 1962, 7).

Ne treba zaboraviti da postoji izreka o tome da ljudski planovi služe tome da bi se Bog imao čemu smijati…

Uzevši sve ovo u obzir, subjektivnost, ograničenost sredstava i vremena, te nesigurnu budućnost, može se zaključiti da je ljudsko djelovanje, a samim tim i ekonomija, dinamični vremenski proces, te da mainstream ekonomija zapravo griješi u svom agregatnom, statičkom i ravnotežnom pogledu.

S obzirom da su sredstva i vrijeme ograničeni nužno je vršiti izbore, to jest ekonomizirati. To opet znači da je nemoguće postići sve ljudske ciljeve, već je i među njima nužno napraviti izbor.

Ali o tome više u idućem postu…

Literatura:
1. Rothbard, M., “Man, Economy, and State: a Treatise on Economic Principles”, Ludwig von Mises Institute, Scholar’s Edition, 2007 (1962).


%d bloggers like this: