Gérard Depardieu: heroj a ne zločinac!

Ovaj tekst objavio sam 18.12.2012 na http://www.pollitika.com (link http://pollitika.com/gerard-depardieu-heroj-a-ne-zlocinac) i ovdje ga prenosim u cijelosti:

Sjećate li se slavnog poreza na bogate u Francuskoj od prije koji mjesec? Predsjednik Hollande zaključio je da je pravedno da se bogate optereti stopom od 75% kako bi jače pridonijeli oporavku gospodarstva.

Vođeni otprilike istom neobičnom gospodarskom logikom kao i ministar Linić kad je zaključio da povećanje PDV-a na 25% ne znači automatski i pad potrošnje, Francuzi su zaključili slijedeće:

Porezom će dvije godine biti obuhvaćeni oni koji zarađuju više od milijun eura na godinu, a takvih je u Francuskoj oko 1500. Oni bi u prosjeku plaćali 140 tisuća eura na ime tog poreza, što bi državnu blagajnu obogatilo za oko 210 milijuna eura.

Francuski parlament izglasao porez od 75% za bogate

Osim što je duboko nepravedan, takav porez je i krajnje gospodarski štetan, a gornje kalkulacije Francuza potpuno neutemeljene i nerazumne.

Užasnuti kritičari takvog poteza su, naravno, posve uzaludno prosvjedovali:

“To je katastrofa. On ih (bogate) želi kazniti i naravno da onda oni odlaze i nitko ne ulaže”, rekao je Lagerfeld. “Stranci ne žele ulagati u Francuskoj i to neće funkcionirati”, dodao je. Lagerfeld je kazao da je Francuska konkurentna na području mode, parfema i vina. “Ostali naši proizvodi se ne prodaju. Tko kupuje francuske automobile? Ja ne”, rekao je on.

No stvari su se ubrzo počele odvijati svojim tokom.

Dogodilo se upravo ono što se moralo dogoditi, a to je da uspješni i vrijedni ljudi sa smislom za poduzetništvo neće trpiti da ih muzu kojekakve francuske verzije farbača tunela, fasada i građana, već su (posve očekivano) digli sidro i nastanili se u susjednoj Belgiji.

I naravno, odmah zaradili negativne bodove kod “progresivnog”, socijalno osviještenog i preraspodjeli tuđe imovine sklonog dijela francuskog društva koje više nije u stanju kontrolirati svoju pohlepu. Očekujući valjda da će ti ljudi dozvoliti da ih kao ovce odvedu na šišanje odmah su ih optužili za izdaju. A naročito poznatog glumca:

Depardieu poručio francuskom premijeru: spreman sam vratiti svoju francusku putovnicu

Nezasitnost socijalista otjerala je čovjeka koji je do sada plaćao preko 3 milijuna eura godišnje poreza i zapošljavao 80 ljudi. Nije im bilo dosta. E pa, sada neće dobiti ni eurocent, već će čovjek te novce lijepo i uredno plaćati Belgiji. A on je samo jedan iz ciljne skupine.

Tako završavaju neprimjerene, pogrešne i nepravedne ekonomske politike.

Najgore je to što nije trebalo pogledati daleko u prošlost da bi se vidjelo što će se dogoditi. Britanska invazija rock bendova od sredine šezdesetih u Ameriku imala je jedan od uzroka i činjenicu da je Britanija imala porez na dohodak koji se u nekim razredima penjao i do 90%. Uveo ga je, a tko drugi nego laburist Harold Wilson. I ljudi su, posve prirodno, otišli svirati tamo gdje je trava zelenija.

Nažalost, Francuzi (a i ljudi sličnih ideja širom svijeta) iz toga nisu naučili baš ništa.

Srećom, uvijek ima ljudi koji su se takvim nakanama spremni suprotstaviti, poput Gérarda.

Bravo Gérard, pokazao si im!

O moralnosti većinskog odlučivanja

Ovaj tekst objavio sam 04.12.2012 na http://www.pollitika.com (link http://pollitika.com/o-moralnosti-vecinskog-odlucivanja) i ovdje ga prenosim u cijelosti:

Ljudi su željni demokracije, željni su direktnijeg sudjelovanja u vlasti. Suočeni s bahatim vlastodršcima koji donose odluke koje nisu u skladu sa željama i interesima svekolikog pučanstva žele preuzeti stvari u svoje ruke i o stvarima odlučivati referendumski. Jer, na kraju krajeva, tko može bolje procijeniti narodni interes od naroda samog…

Što ne valja u gornjoj slici?

Na prvu loptu, ako usporedimo direktnu demokraciju sa predstavničkom demokracijom (a pogotovo sa tzv. prosvijećenim apsolutizmom), ona definitivno ima svojih prednosti. Ako većina ljudi želi neki zakon, ta će odluka tada biti i sprovedena. U predstavničkoj demokraciji to ne ide tako.

S druge pak strane, stavimo cijelu priču u kontekst državnog proračuna.

Jeste li protiv rezanja plaća u javnom sektoru? Naravno, jadni ljudi.
Jeste li za izgradnju Pelješkog mosta? Da, ne možemo biti nepovezani.
Jeste li za pozamašne poticaje gospodarstvu? Naravno. Tko bi normalan radio bez poticaja.
Jeste li za povećanje proračunskih sredstava za besplatno zdravstvo i školstvo? Naravski. To su tekovine civilizacije.
Jeste li za povećanje poreza bogatima i bankama? Naravno. Ožeži po njima.
Jeste li za povećanje PDV-a? Ni slučajno. Dolje porezi.
Jeste li za financiranje deficita prodajom državne imovine? Nikada. Ni zrno žita okupatoru.
Jeste li za malo inflacije? Jok, Paša, jok.

Odgovori na ova pitanja su hipotetski i možete se s mojom procjenom ne slagati, ali ja sam uvjeren da bi bili otprilike ovakvi, u većem ili manjem, ali većinskom postotku.

Kako bi izgledao proračun i koliki bi bio proračunski deficit strah me i razmišljati, a kad bi isplate plaća, socijale i subvencija iz proračuna počeo kasniti – to bi vjerojatno izazvalo novu pobunu.

No, pustimo se toga. Ne raspravljamo o efikasnosti i izvedivosti već o moralu.

Što ne valja s tim da većina odlučuje?

Zamislimo slijedeći primjer. Deset ljudi se sprema ući u dućan. Od toga sedmoro želi kupiti kruh i mlijeko, a troje želi kupiti burek i vrhnje. Glasanje. Većinska demokracija na djelu. Nema izbornih prevara, lažnih obećanja, napuhanih biračkih spiskova i drugih čudesa izborne demokracije. Rezulat očekivan: 70% ljudi je glasovalo za kruh i mlijeko. Sedmoro ljudi iz dućana izlazi sretno a troje nesretno.

To je većinska demokracija. Puko preglasavanje.

Pri tome uopće ne želim sugerirati da je predstavnička demokracija bolja. Ili prosvijećeni apsolutizam Dragog Vođe. Ali ne mogu se oteti dojmu da je ipak nemoralna, jer je većina silom natjerala manjinu na kupovinu kruha i mlijeka iako su ovi zapravo željeli burek.

Primjer nije uzet iz realnog života slažem se, još uvijek nam je dozvoljeno novac u dućanu trošiti po volji, ali politički se procesi bave upravo ovakvim stvarima. Određuju na što ćete morati potrošiti svoj novac. Sanacija brodogradilišta? Javno zdravstvo? Subvencije proizvođačima pšenice? Investicijski ciklus? Spisak je dugačak i radi se o velikoj količini novaca. Zar ne bi bilo moralno i pošteno da ono troje ljudi za svoj novac može kupiti ono što želi, a ne ono što ga je većina natjerala?

Postoji takav mehanizam uređivanja društvenih odnosa temeljen na slobodnom izboru pojedinca a zove se tržište. Zli jezici će reći da to ne znači da će ovo troje ljubitelja imati novaca za burek, ali budimo realni: lakše je zaraditi novce za burek nego nagovoriti ovu sedmoricu da odustanu od nametanja kruha i mlijeka. Tržišne mehanizme, nažalost, nije moguće primijeniti na sve odnose u društvu, ali mislim da ih treba primijeniti gdje je god moguće. Samo tako se možemo primaknuti pravednijem i moralnijem društvu.

Slažete se ili mislite da je preglasavanje baš fora?