Monthly Archives: Ožujak 2013

Život pod budnim okom

Teško onome na koga država obrati svoju pozornost. To se iskustvo može usporediti samo sa užasom Froda Bagginsa kada ga u zemlji Mordor spazi budno Sauronovo oko s mračne kule Barad-Dur koje uporno traži Jedinstveni Prsten. Svatko tko u zemlji Hrvata pokušava raditi kakav posao i ima nekakve prihode, osjeća se izložen sličnom pogledu: onom fiskalnom, s mračne kule Ministarstva financija koje uporno traži osnovice za oporezivanje. Nedavno se zaustavilo na festivalskoj djelatnosti.

Žrtva se pokušava sakriti i izmigoljiti na sve načine: prigovorima da koncerti već odlaze iz Hrvatske, da ljudi nemaju novaca, da je 5 posto na nešto puno bolje od 25 posto na ništa, da ljudi na koncertima i festivalima ne kupuju samo ulaznice već su tu i noćenja i kojekakvi drugi prihodi kojih sad neće biti, da će profitirati zemlje u okruženju koje imaju puno manji PDV i tako dalje i tako dalje.

I tim se prigovorima čovjek mora složiti i oni su vrlo vjerojatno jako blizu istini. Porez je mjera koja slabi gospodarstvo i destimulira poduzetništvo. Još je gore to što će kroz koju godinu, kada nova stopa poreza oslabi ili uništi festivale i koncerte u Hrvatskoj, neki munjovoz predložiti “mjere poticaja” kako bi se da djelatnost “dodatno osnažila”.

Ono što je još veći problem, a što se u ovim prigovorima ne spominje jest činjenica da se to podjednako odnosi na svaku djelatnost a ne samo na koncerte. Zaslužuju li dakle ostale djelatnosti biti opterećene većim stopama? Zar su one manje važne? Zar i one povoljno ne utječu na ostatak gospodarstva?

Fascinantna je ta birokratska samouvjerenost (da ne velim bahatost) koja pod najrazličitijim izgovorima i objašnjenjima sebi daje za pravo neke kategorije gospodarstva i stanovništva opteretiti većim poreznim opterećenjem a druge manjim ili čak dijeliti poticaje. Zastrašujuće su te lobističko-političke igre koje se oko svega toga vrte, koje kao čopor hijena reže preko javnih medija jedni na druge oko podjele proračunskog plijena tj. lešine hrvatskog gospodarstva i individualnih sloboda. To zovemo političkim procesom, a kao rezultat toga servira nam se svježa definicija “općeg dobra”.

Ne bi li bilo bolje i poštenije cijelo gospodarstvo opteretiti podjednakim poreznim stopama i tako svima omogućiti jednake uvjete bez parcijalnog favoriziranja? Ne bi li bilo poštenije da je to opterećenje dostatno tek za financiranje ključnih funkcija države: vosjke, policije, sudstva i diplomacije, a da sve ostalo prepustimo tržištu i slobodnoj uspostavi dobrovoljnih odnosa među ljudima? Flat-tax s umjerenom stopom je dobar način za to.

Ne bismo li svi živjeli bolje bez oka na mračnoj kuli?


Čemu zapravo služe prostorni planovi?

Ovih dana mediji su uzeli na tapetu ministra turizma Ostojića i pretresaju slučaj kupnje, prenamjene i preprodaje zemljišta u općini Bale. Link na članak.

Priča je upravo klasična po svom tijeku: mali običan čovjek želi graditi nešto na svojoj vlastitoj zemlji, ali ne može jer, eto, nije u prostornom planu. Tada dolazi neko od političara (ili njihove obitelji, rodbina, prijatelji) kupi jeftino poljoprivredno zemljište. To isto zemljište, jednim laganim zamahom čarobnog birokratskog štapića preko prostornog plana (vjerojatno i uz malo mlade janjetine), čudesno postaje građevinsko. Vesela ekipa tada prodaje građevinsko zemljište po daleko većoj cijeni i razliku (profit) strpa u svoj džep. Političko poduzetništvo u Hrvata.

U ovoj priči je ministar turizma i njegov slučaj najmanje bitan i nemam se namjeru pridružiti Kurta-Murta obračunima tako popularnim u nas. Ono što je bitno jest činjenica da je ono što se događa sa prenamjenom zemljišta tipičan primjer štete koju izaziva miješanje države u međusobne odnose ljudi. Odnosno, nije pitanje kako spriječiti prenamjenu ove vrste i napraviti je “poštenom” ili “transparentnom”, već zašto uopće imati bilo kakvu prenamjenu zemljišta i prostorne planove…

Naravno, prostorni planovi imaju svoju važnu funkciju, reći će odmah ljubitelji “politike čvrste ruke” ali i “struka” jer, zaboga, pa ne možemo dozvoliti da svatko gradi kuće na svom privatnom zemljištu kako mu se sprdne, reda mora biti. Pa kako bi to izgledalo kad bi svatko sa svojom imovinom raspolagao kako on to želi. Kuće bi nicale bez ikakvog pravila i reda. Bolje je da to rade odličniji među nama, izabranici naroda koji će raditi za “opće dobro” i da nam svima bude bolje.

Međutim, brojni znani i manje znani primjeri od kojih je ovaj sa ministrom turizma samo zadnji u nizu, zorno govore o tome da su priče o korisnosti prostornih planova samo šarena laža i zapravo predstavljaju samo još jedan instrument političke kontrole nad privatnim vlasništvom malih običnih ljudi.

Kako bi ova priča izgledala da nema politike prostornih planova? Jednostavno. Prvobitni vlasnik bi jednostavno izgradio ono što želi i ne bi nikoga ništa morao pitati. Happy end. Kuće bi nicale na sve strane bez kontrole? Pa što onda?

Ne čudim se maherima, velikima i malima, koji u okviru postojećeg sustava zgrču novce političkim utjecajem i nametanjem rentnih odnosa. Ali se čudim malim ljudima koji to sve moraju financirati i kojima se političkim dekretima uzima privatna imovina te zabranjuje slobodno raspolaganje ostatkom imovine. Čudim se malim ljudima koji se brinu zbog međunarodnih ekonomskih centara moći i kapitala, neoliberalizma i sličnih budalaština kojima im zamagljuju pogled na istinske, svakodnevne uzroke problema.

Dokle tako, ljudi? Ne bi li bilo bolje da ukinemo prostorno planiranje i dozvolimo ljudima da slobodno grade na svojoj zemlji?

Ovako bi izgledale kuće da nema prostornog plana i kontrole


%d bloggers like this: