Zakon o opadajućoj marginalnoj korisnosti

U prošlom postu o prakseologiji naveo sam da su sredstva i vrijeme koji su djelujućem čovjeku na raspolaganju ograničeni te sam spomenuo problem određivanja vrijednosti nekog sredstva.

Vrijednost nekog sredstva moguće je odrediti njegovom objektivnom korisnošću, to jest tehnološkim odnosom između sredstva i nekog efekta koji to sredstvo može ostvariti (Mises, 1949, 120-121). Tako na primjer, određena količina ugljena može objektivno postići određenu količinu topline i ti su efekti mjerljivi i lako dokazivi.

Postoji i druga vrsta korisnosti, subjektivna korisnost, koja je povezana sa čovjekovim vjerovanjem u korisnost sredstva za postizanje subjektivnih ciljeva i koja je usko povezana sa subjektivnom vrijednosti samih ciljeva s jedne, ali i podložna ljudskom neznanju i pogreškama s druge strane. Subjektivna korisnost nije nužno povezana sa objektivnom korisnošću sredstva. Postoje sredstva za koje čovjek pogrešno vjeruje da mu mogu pomoći u ostvarenju ciljeva, a također postoje i sredstva za koje čovjek ne zna da mu mogu pomoći u ostvarenju ciljeva (Mises, 1949, 121).

Ciljevi čovjekovog djelovanja imaju subjektivnu vrijednost izraženu njihovom pozicijom na ljestvici vrijednosti. Čovjek koji djeluje ocjenjuje korisnost sredstava isključivo u skladu sa subjektivnim vrijednostima ciljeva za koje vjeruje da im sredstva mogu poslužiti (Rothbard, 1962, 20). S obzirom na to da su vrijednosti ciljeva subjektivne, a vjerovanje u pomoć sredstva podložno greškama, onda je i korisnost nekog sredstva, s aspekta ljudskog djelovanja, subjektivna. Korisnost nekog sredstva, kao ni vrijednost cilja, se zbog svoje subjektivne i vremenski promjenjive prirode, ne može mjeriti, niti na korisnost možemo primjenjivati računske operacije poput zbrajanja ili množenja. Ne možemo reći da neko sredstvo ima korisnost 1.5 ili da je sredstvo A dva i pol puta korisnije od sredstva B.

Bitno je istaknuti i to da čovjek u svom djelovanju ne ocjenjuje vrijednost cjelokupne zalihe nekog sredstva. Bloger Monopolizam je dao primjer sa dijamantima i vodom u kojem objašnjava paradoks da su dijamanti vrijedniji od vode, iako je poznato da bez vode nema života, te da će većina ljudi radije izabrati šaku dijamanta nego čašu vode (Monopolizam, 2012). Tajna je u tome da čovjek ne uspoređuje vrijednost svih dijamanata na svijetu sa svom vodom na svijetu, već samo te dodatne, odnosno marginalne jedinice dijamanata i vode. U normalnim okolnostima, čovjek obično nije nasmrt žedan i marginalna jedinica vode za njega ima manju subjektivnu vrijednost nego marginalna jedinica dijamanata koji mu mogu pomoći da ostvari subjektivno daleko važnije ciljeve. No, situacija može biti i drugačija. Čovjek izgubljen u pustinji koji danima nije pio i koji je, nekim čudom, suočen s istim izborom će vrlo vjerojatno daleko više vrednovati marginalnu jedinicu vode koja mu može spasiti život što je u njegovoj situaciji cilj s najvećom subjektivnom vrijednošću, od marginalne jedinice dijamanata koji mogu zadovoljiti ciljeve koji u toj situaciji imaju niži subjektivni prioritet.

Čovjek koji djeluje pridružuje korisnost marginalnim jedinicama sredstava, to jest onim jedinicama na koje se njegovo djelovanje odnosi. Korisnost marginalne jedinice sredstva zove se marginalna korisnost.

Kako to izgleda na primjeru? Recimo da čovjek ima tri cilja, poredana po vrijednosti, za koja je potrebna po jedna krava.

1) Prvi cilj: proizvodnja mlijeka
2) Drugi cilj: rad u polju
3) Treći cilj: proizvodnja mesa

Ako čovjek ima dvije krave s kojima je ispunio prva dva cilja i postavlja si pitanje kolika je korisnost treće krave (marginalna jedinica) koju želi nabaviti. Odgovor je da treća krava odgovara vrijednosti trećeg cilja, tj. proizvodnje mesa. No što ako je suočen s drugačijim pitanjem, to jest, ako se jednu kravu mora prodati. Marginalna jedinica je tada druga krava i to znači da ona vrijedi koliko vrijedi cilj rada u polju, jer je taj cilj manje vrijedan od cilja proizvodnje mlijeka.

Uvjet za ovakvo pridruživanje vrijednosti jest homogenost sredstva, to jest osobina da je svaka jedinica sredstva, s aspekta čovjeka koji djeluje, jednako sposobna sudjelovati u izvršenju cilja. U ovom primjeru to bi značilo da je svejedno koja krava ispunjeva koji cilj. No, ako je situacija drugačija i ako čovjekove krave imaju posebne osobine, ako krava Pisava ne može davati mlijeko, ona ne može sudjelovati u prvom cilju, pa se i ne može promatrati kao isto sredstvo kao krava Bjelka koja može. Slično tome, neki kolekcionar vintage automobila ne nabavlja deseti automobil kao homogeno sredstvo, već je njemu svaki od tih automobila jedinstven pa je i zasebno vrednovan. S druge strane neki taxi prijevoznik, čak i kad nabavlja razne modele automobila može ih gledati kao homogene i taj način i vrednovati.

Ukoliko je neko sredstvo homogeno onda svaka dodatna jedinica tog sredstva ima manju marginalnu korisnost jer sudjeluje u postizanju niže rangiranih ciljeva, odnosno:

Što je veća zaliha nekog dobra, to je njegova marginalna korisnost manja; što je manja zaliha nekog dobra, to je njegova marginalna korisnost veća. Ovaj zakon zove se Zakon o opadajućoj marginalnoj korisnosti (eng. law of diminishing marginal utility) (Rothbard, 1962, 27-28).

Kako dodjeljivanje korisnosti izgleda na kompleksnijem primjeru sa dva sredstva?

Recimo da dva sredstva imaju oznake X i Y a njihovi pridruženi ciljevi oznake X1, X2, X3 i Y1, Y2, Y3, te da su ciljevi rangirani na slijedeći način:

1) X1
2) Y1
3) Y2
4) X2
5) X3
6) Y3

Recimo još da čovjek već posjeduje dva sredstva X i dva sredstva Y. S obzirom na to da se sredstva pridodjeljuju ciljevima s najvišim prioritetom, onda to znači da će prva četiri cilja (X1,Y1,Y2 i X2) biti zadovoljeni jer imaju pridružena sredstva, a posljednja dva cilja (X3 i Y3) nezadovoljeni jer ih još nemaju.

I recimo da čovjek želi nabaviti još jedno dodatno sredstvo X ili Y. Pitanje je koja dodatna marginalna jedinica kojeg sredstva ima veću korisnost? S obzirom da se traži dodatno sredstvo to znači da treba pronaći sredstvo sa najvišim marginalnom korisnošću i to među nezadovoljenim ciljevima. Najviši po rangu nezadovoljeni cilj je X3, a slijedeći je Y3, pa to ujedno znači da je marginalna korisnost sredstva X veća od marginalne korisnosti sredstva Y.

Drugo pitanje moglo bi glasiti: čovjek se treba riješiti jednog sredstva X ili Y. Koji od njih ima manju marginalnu korisnost? S obzirom da se uzima već postojeće sredstvo, to znači da ga treba tražiti među zadovoljenim ciljevima. Iz navedenog slijedi da treba pronaći zadovoljeni cilj sa najmanjim rangom, a to je X2, a prvi slijedeći je Y2 i tako dalje. Ovo znači da je marginalna korisnost sredstva X manja od marginalne korisnosti sredstva Y.

Slijedeći put ću pisati o potrošnim i proizvodnim dobrima.

Literatura:
1. Mises, L., “Human Action”, Ludwig von Mises Institute, Scholar’s Edition, 1998 (1949).
2. Monopolizam, “Marginalna korisnost”, http://monopolizam.wordpress.com/2012/07/12/marginalna-korisnost/, 2012, preuzeto: 26.08.2013.
3. Rothbard, M., “Man, Economy, and State: a Treatise on Economic Principles”, Ludwig von Mises Institute, Scholar’s Edition, 2007 (1962).

Oglasi

One response to “Zakon o opadajućoj marginalnoj korisnosti

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: