Author Archives: libzard

Prakseologija: znanost o ljudskom djelovanju

Ljudi

Ljudskom srcu uvijek nešto treba,
Zadovoljno nikad posve nije:
Čim željenog cilja se dovreba,
Opet iz njeg sto mu želja klije.
(Petar Preradović, Ljudsko srce)

Da li je moguće društvenim znanostima, posebice ekonomiji, pristupiti na isti način kao prirodnim znanostima (npr. fizici) i da li je moguće statističkim prikupljanjem i obradom empirijskih podataka verificirati ekonomske teorije ili čak iz njih izvesti nove teorije?

Glavna ekonomska struja danas smatra ne samo da je takav pristup moguć, već i jedini opravdan. I zaista, već cijelo stoljeće ekonomskim znanostima vladaju makroekonomski modeli i statističke analize, a vojske analitičara pokušavaju i ove godine predvidjeti postotnu promjenu BDP-a.

No postoji i alternativni pogled na ekonomsku znanost koji tvrdi da ekonomiju nije moguće svesti na kolekciju agregatnih krivulja u čijim se sjecištima nalazi stabilno stanje ekonomije: ekvilibrij. Taj alternativni pogled tvrdi da u ekonomiji zapravo nije moguće stvarno dokazati neku hipotezu.

Uzmimo za primjer slijedeću hipotezu: “Porast minimalne plaće dovodi do porasta stope nezaposlenosti uz uvjet da su drugi uvjeti ostali nepromijenjeni”. Ovakvu tvrdnju nije moguće dokazati u ekonomiji. Mi, naravno, možemo bez ikakvih problema izvršiti prikupljanje empirijskih podataka i obaviti statističku analizu, ali smo jako ograničeni u eksperimentiranju sa razinom minimalne plaće, to nije nešto čime možemo manipulirati apsolutno slobodno. No čak i da to možemo, najveći problem zapravo leži u zadnjem dijelu hipoteze koji kaže da ostali uvjeti moraju biti nepromijenjeni (lat. caeteris paribus). Takvo što ne možemo nikako osigurati zato što je ekonomija dinamična i uvjeti se neprestano mijenjaju.

Sasvim je drugačije, primjerice, u fizici. Slična tvrdnja, prevedena na područje fizike, može biti testirana bez osobitih problema. Tako, na primjer, možemo bez velikih poteškoća provjeriti točnost izračuna dometa za kosi hitac i ponoviti eksperiment koliko puta želimo mijenjajući jedan parametar dok su svi ostali uvjeti nepromijenjeni.

U čemu je ta bitna razlika? Odgovor je jednostavan: fizika je podložna zakonima prirode koji su vrlo predvidivi a ekonomija svjesnom ljudskom djelovanju koje je vrlo nepredvidivo.

Alternativni pogled na ekonomiju njeguje Austrijska škola ekonomije koja smatra da u metodološkom smislu treba krenuti od čovjeka, tj. pojedinca i njegovog utjecaja na svijet. Takav stav temelji se na uvjerenju da u stvarnosti ne djeluju društva, organizacije, grupe ili institucije, već pojedinci unutar njih, a ono što percipiramo kao kolektivno djelovanje zapravo je dinamični rezultat interakcije djelovanja skupa pojedinaca (Rothbard, 1962, 2). Time postavlja ljudsko djelovanje kao ključnu točku istraživanja.

Znanost o ljudskom djelovanju naziva se prakseologija i zapravo nije isključivo vezana uz Austrijsku školu ekonomije, pa čak ni ekonomiju samu po sebi. Prakseologija može biti kategorizirana na slijedeći način (Rothbard, 1951, 945-946):

  • A. Teorija o izoliranom pojedincu (ekonomija Robinsona Crusoa)
  • B. Teorija o razmjeni (katalaksija ili ekonomija tržišta)
    • 1. Robna
    • 2. Sa sredstvom razmjene
      • a. Na neometanom tržištu
      • b. Efekti nasilne intervencije s tržištem
      • c. Efekti nasilnog ukidanja tržišta (socijalizam)
  • C. Teorija rata – nasilno djelovanje
  • D. Teorija igara (npr. Von Neumann i Morgenstern)
  • E. Nepoznato

Primarna područja od interesa za Austrijsku školu ekonomije su kategorije A i B.

Prakseologija definira ljudsko djelovanje kao svrhovito ponašanje i ono isključuje refleksne reakcije na podražaje. Ljudsko djelovanje ispunjava neku svrhu koju drugi ljudi mogu prepoznati kao takvu i interpretirati s razumijevanjem, usmjereno je k postizanju nekog subjektivnog cilja, a želja za postizanjem tog cilja predstavlja čovjekovu motivaciju. Ovo je aksiom od kojeg prakseologija polazi i cijela ekonomija je temeljena na analizi nužnih logičkih implikacija tog koncepta (Rothbard, 1962, 1-2).

Ljudsko je djelovanje je uvijek racionalno, a suprotnost ljudskom djelovanju nije “iracionalno” djelovanje, niti pasivnost (jer ona također predstavlja djelovanje), već upravo refleksno djelovanje (Mises, 1949, 20). Čovjek djeluje u skladu sa svojom motivacijom i saznanjima, pa ako netko drugi nečije ponašanje ocjenjuje kao iracionalno, to je samo zato jer ne posjeduje identičnu motivaciju i saznanja.

Ljudsko djelovanje se odvija u nekoj okolini i zahtijeva određena sredstva i vrijeme, a oni su uvijek ograničeni. Stoga je pri djelovanju nužno ekonomizirati, a to znači da će uvijek prvo biti zadovoljeni ciljevi s najvećim subjektivnim prioritetom (Rothbard, 1962, 3-6). Ovo, opet, znači da postoji ljestvica vrijednosti ciljeva, tj. njihov poredak koji je subjektivan i promjenjiv kroz vrijeme. Preferencijama nije moguće pridodati numeričku ocjenu i reći da je cilj A tri i pol puta poželjniji od cilja B, ali se može reći da cilj A ima veći prioritet od cilja B.

Sve ovo je, naravno, samo mali djelić ove predivne znanstvene discipline koja pruža jedan stvarno drugačiji i, po mom mišljenju, daleko kvalitetniji uvid u pravu prirodu ekonomije od preovladavajućeg pristupa temeljenog na agregatnim krivuljama i ekvilibriju. Nadam se da će ovaj tekst navesti ponekog blogera-namjernika koji s prakseologijom nije upoznat da se za nju zainteresira i time unaprijedi svoje razumijevanje prave prirode problema s kojima se naše društvo svakodnevno susreće.

Literatura:
1. Mises, L., “Human Action”, Ludwig von Mises Institute, Scholar’s Edition, 1998 (1949).
2. Rothbard, M., “Praxeology: Reply to Mr Schuller”, American Economic Review, 1951.
3. Rothbard, M., “Man, Economy, and State: a Treatise on Economic Principles”, Ludwig von Mises Institute, Scholar’s Edition, 2007 (1962).


Umrla je Lady Margaret Thatcher

1239778815_margaret-thatcher-03

Danas je u 87. godini života preminula Lady Margaret Thatcher, jedna od (uz Ronalda Reagana) najvećih državničkih ikona dvadesetog stoljeća. Ovo je tužna vijest za sve nas koji težimo slobodnim društvima.


Ljudi moji je li to moguće?

Čitajući nedavnu vijest o kolapsu porezne politike u medijima na pamet mi pada legendarni euforični usklik pokojnog Mladena Delića na utakmici Jugoslavija – Bugarska 1983 godine: “Ljudi moji, je li to moguće!”. Usklik je tada bio pobjedonosan i ostavio dubok trag u narodu te ga je isti odlučio trošiti što je moguće češće. Nažalost, s vremenom je od pobjedonosnog prerastao u usklik čuđenja i boli.

Čini se da smo kao nacija osuđeni na vječno čuđenje i iščuđavanje samih sebi i svojim postupcima, naročito kad je ekonomija u pitanju. I to bez obzira na brojna desetljeća zanovijetanja ljudi koji ovoj zemlji žele dobro o tome kako je nužno učiniti slijedeće:

  1. smanjiti birokraciju
  2. deregulirati tržišta
  3. pojeftiniti državu ozbiljnim i osjetnim smanjenjem proračuna
  4. pojačati poštivanje privatnog vlasništva i slobode pojedinca
  5. ukloniti poticaje, zaštitne cijene i ostale oblike utjecaja države u ekonomiju
  6. pojednostaviti porezne i druge propise i smanjiti porezno opterećenje

Nekako ovom društvu ne ide u glavu da pogrešne ekonomske politike uvijek dovode do pogoršanja ekonomije bez obzira na to koliko ih puta ponavljali. Svako novo “država bi trebala…” poskupljuje državu, svaka nova restrikcija (dozvole, komore, mišljenja, propisi) nekog odvraćaju od toga da se bavi poslom, svaka nova renta, povlastica ili poticaj nekome u ovom društvu otkidaju od usta ili poslovanja. Zar je toliko teško spoznati da veće porezno opterećenje ubija gospodarstvo a svaka birokratska prepreka na njega djeluje kao klip pod noge.

Cijeli se politički proces u Hrvata u stvari svodi na metodologiju redistribucije iz šupljeg u prazno: kome će se i koliko uzeti s jedne, a koliko će se i kome dati s druge strane, a ukupna ekonomija raste samo onda kada ministar financija uspije vani posuditi neke novce ili kada uspijemo nešto ušićariti iz fondova onih čudaka u EU.

Imamo li mi kao društvo snage promijeniti naš odnos prema gospodarstvu, privatnom vlasništvu i slobodi pojedinca, te shvatiti da je država dio problema a ne dio rješenja. Privatno vlasništvo, gospodarstvo i individualne slobode moraju biti efikasno zaštićeni od negativnih utjecaja državnih vlasti.

U protivnom, čudit ćemo se i dalje.


Život pod budnim okom

Teško onome na koga država obrati svoju pozornost. To se iskustvo može usporediti samo sa užasom Froda Bagginsa kada ga u zemlji Mordor spazi budno Sauronovo oko s mračne kule Barad-Dur koje uporno traži Jedinstveni Prsten. Svatko tko u zemlji Hrvata pokušava raditi kakav posao i ima nekakve prihode, osjeća se izložen sličnom pogledu: onom fiskalnom, s mračne kule Ministarstva financija koje uporno traži osnovice za oporezivanje. Nedavno se zaustavilo na festivalskoj djelatnosti.

Žrtva se pokušava sakriti i izmigoljiti na sve načine: prigovorima da koncerti već odlaze iz Hrvatske, da ljudi nemaju novaca, da je 5 posto na nešto puno bolje od 25 posto na ništa, da ljudi na koncertima i festivalima ne kupuju samo ulaznice već su tu i noćenja i kojekakvi drugi prihodi kojih sad neće biti, da će profitirati zemlje u okruženju koje imaju puno manji PDV i tako dalje i tako dalje.

I tim se prigovorima čovjek mora složiti i oni su vrlo vjerojatno jako blizu istini. Porez je mjera koja slabi gospodarstvo i destimulira poduzetništvo. Još je gore to što će kroz koju godinu, kada nova stopa poreza oslabi ili uništi festivale i koncerte u Hrvatskoj, neki munjovoz predložiti “mjere poticaja” kako bi se da djelatnost “dodatno osnažila”.

Ono što je još veći problem, a što se u ovim prigovorima ne spominje jest činjenica da se to podjednako odnosi na svaku djelatnost a ne samo na koncerte. Zaslužuju li dakle ostale djelatnosti biti opterećene većim stopama? Zar su one manje važne? Zar i one povoljno ne utječu na ostatak gospodarstva?

Fascinantna je ta birokratska samouvjerenost (da ne velim bahatost) koja pod najrazličitijim izgovorima i objašnjenjima sebi daje za pravo neke kategorije gospodarstva i stanovništva opteretiti većim poreznim opterećenjem a druge manjim ili čak dijeliti poticaje. Zastrašujuće su te lobističko-političke igre koje se oko svega toga vrte, koje kao čopor hijena reže preko javnih medija jedni na druge oko podjele proračunskog plijena tj. lešine hrvatskog gospodarstva i individualnih sloboda. To zovemo političkim procesom, a kao rezultat toga servira nam se svježa definicija “općeg dobra”.

Ne bi li bilo bolje i poštenije cijelo gospodarstvo opteretiti podjednakim poreznim stopama i tako svima omogućiti jednake uvjete bez parcijalnog favoriziranja? Ne bi li bilo poštenije da je to opterećenje dostatno tek za financiranje ključnih funkcija države: vosjke, policije, sudstva i diplomacije, a da sve ostalo prepustimo tržištu i slobodnoj uspostavi dobrovoljnih odnosa među ljudima? Flat-tax s umjerenom stopom je dobar način za to.

Ne bismo li svi živjeli bolje bez oka na mračnoj kuli?


Čemu zapravo služe prostorni planovi?

Ovih dana mediji su uzeli na tapetu ministra turizma Ostojića i pretresaju slučaj kupnje, prenamjene i preprodaje zemljišta u općini Bale. Link na članak.

Priča je upravo klasična po svom tijeku: mali običan čovjek želi graditi nešto na svojoj vlastitoj zemlji, ali ne može jer, eto, nije u prostornom planu. Tada dolazi neko od političara (ili njihove obitelji, rodbina, prijatelji) kupi jeftino poljoprivredno zemljište. To isto zemljište, jednim laganim zamahom čarobnog birokratskog štapića preko prostornog plana (vjerojatno i uz malo mlade janjetine), čudesno postaje građevinsko. Vesela ekipa tada prodaje građevinsko zemljište po daleko većoj cijeni i razliku (profit) strpa u svoj džep. Političko poduzetništvo u Hrvata.

U ovoj priči je ministar turizma i njegov slučaj najmanje bitan i nemam se namjeru pridružiti Kurta-Murta obračunima tako popularnim u nas. Ono što je bitno jest činjenica da je ono što se događa sa prenamjenom zemljišta tipičan primjer štete koju izaziva miješanje države u međusobne odnose ljudi. Odnosno, nije pitanje kako spriječiti prenamjenu ove vrste i napraviti je “poštenom” ili “transparentnom”, već zašto uopće imati bilo kakvu prenamjenu zemljišta i prostorne planove…

Naravno, prostorni planovi imaju svoju važnu funkciju, reći će odmah ljubitelji “politike čvrste ruke” ali i “struka” jer, zaboga, pa ne možemo dozvoliti da svatko gradi kuće na svom privatnom zemljištu kako mu se sprdne, reda mora biti. Pa kako bi to izgledalo kad bi svatko sa svojom imovinom raspolagao kako on to želi. Kuće bi nicale bez ikakvog pravila i reda. Bolje je da to rade odličniji među nama, izabranici naroda koji će raditi za “opće dobro” i da nam svima bude bolje.

Međutim, brojni znani i manje znani primjeri od kojih je ovaj sa ministrom turizma samo zadnji u nizu, zorno govore o tome da su priče o korisnosti prostornih planova samo šarena laža i zapravo predstavljaju samo još jedan instrument političke kontrole nad privatnim vlasništvom malih običnih ljudi.

Kako bi ova priča izgledala da nema politike prostornih planova? Jednostavno. Prvobitni vlasnik bi jednostavno izgradio ono što želi i ne bi nikoga ništa morao pitati. Happy end. Kuće bi nicale na sve strane bez kontrole? Pa što onda?

Ne čudim se maherima, velikima i malima, koji u okviru postojećeg sustava zgrču novce političkim utjecajem i nametanjem rentnih odnosa. Ali se čudim malim ljudima koji to sve moraju financirati i kojima se političkim dekretima uzima privatna imovina te zabranjuje slobodno raspolaganje ostatkom imovine. Čudim se malim ljudima koji se brinu zbog međunarodnih ekonomskih centara moći i kapitala, neoliberalizma i sličnih budalaština kojima im zamagljuju pogled na istinske, svakodnevne uzroke problema.

Dokle tako, ljudi? Ne bi li bilo bolje da ukinemo prostorno planiranje i dozvolimo ljudima da slobodno grade na svojoj zemlji?

Ovako bi izgledale kuće da nema prostornog plana i kontrole


Epilog jedne promašene ideje: francuski porez na bogate

Ovaj tekst objavio sam 07.01.2013 na http://www.pollitika.com (link http://pollitika.com/epilog-jedne-promasene-ideje-francuski-porez-na-bogate) i ovdje ga prenosim u cijelosti:

Sjećate li se onog bisera francuske socijalističke misli na čelu s Ukletim Hollandeom ( kako ga od milja zove bloger NedjeljniKomentar), tj. zakona o 75% poreza na bogate, masovnom bježanijom imućnijih Francuza koji su glasanjem nogama lijepo demonstrirali što misle o takvim idejama, te cirkusom oko izabranog žrtvenog janjca Depardieua?

E, ima nastavak 🙂

Krajem prošle godine, Ustavni savjet Francuske pokazao kako u Francuskoj ipak još postoji glas razuma i na sveopće nezadovoljstvo onih koji progresivni porez smatraju korisnim i poštenim zaključio kako taj zakon krši principe jednakog oporezivanja. Iako zli jezici tvrde da su to napravili pod pritiskom desničara, ja si to volim tumačiti na način da su samostalno mućnuli glavama i donijeli ispravan zaključak. Veliki plus za Ustavni savjet Francuske.

http://www.index.hr/vijesti/clanak/socijalisticki-predsjednik-hollande-nije-uspio-francuski-ustavni-sud-srusio-porez-za-besramno-bogate/654658.aspx

Tu, naravno, priči nije kraj. Depardieu je uzeo rusko državljanstvo jer je tamo porez 13%. Ha!

A 13% je puno manje od 75%, što francuski socijalisti (i ne samo francuski) čini se vrlo često zaboravljaju i čude se kad se žrtve njihovih ideja ekonomski razumno ponašaju i idu tamo gdje je harač manji. Ne treba zaboraviti da su baš bogati oni koji su daleko financijski i fizički mobilniji od nas ostalih žrtava fiskalne pohlepe, te da je uvođenje poreza na bogate jedna štetna i promašena ideja.

Najsmješniji su komentari običnih Francuza koji u najvećem broju slučajeva kritiziraju bogate što su pobjegli i nisu htjeli da ih oderu kao ovce za saniranje dugova i promašenih politika. Tu i tamo se nađe poneki koji smatra da su prebjezi razumno postupili, ali takvi su, naravno, manjina.

Veliki minus za Hollandea i ekipu.

Naravno, ljudi sa čudnim idejama o financiranju državnih dugova ne žive samo u Francuskoj, već je u pitanju epidemija globalnih razmjera.

Da je tome tako govori i činjenica da su se Obama i ekipa konačno dogovorili kako će izbjeći fiskalnu liticu izazvanu obaminim skupim socijalističkim “projektima”: oporezivat će, je li, bogate. Nazdravlje. Potpuno očekivano, nisu iz francuskog primjera naučili ama baš ništa.

Priča o promašenom porezu na bogate se nastavlja…


Gérard Depardieu: heroj a ne zločinac!

Ovaj tekst objavio sam 18.12.2012 na http://www.pollitika.com (link http://pollitika.com/gerard-depardieu-heroj-a-ne-zlocinac) i ovdje ga prenosim u cijelosti:

Sjećate li se slavnog poreza na bogate u Francuskoj od prije koji mjesec? Predsjednik Hollande zaključio je da je pravedno da se bogate optereti stopom od 75% kako bi jače pridonijeli oporavku gospodarstva.

Vođeni otprilike istom neobičnom gospodarskom logikom kao i ministar Linić kad je zaključio da povećanje PDV-a na 25% ne znači automatski i pad potrošnje, Francuzi su zaključili slijedeće:

Porezom će dvije godine biti obuhvaćeni oni koji zarađuju više od milijun eura na godinu, a takvih je u Francuskoj oko 1500. Oni bi u prosjeku plaćali 140 tisuća eura na ime tog poreza, što bi državnu blagajnu obogatilo za oko 210 milijuna eura.

Francuski parlament izglasao porez od 75% za bogate

Osim što je duboko nepravedan, takav porez je i krajnje gospodarski štetan, a gornje kalkulacije Francuza potpuno neutemeljene i nerazumne.

Užasnuti kritičari takvog poteza su, naravno, posve uzaludno prosvjedovali:

“To je katastrofa. On ih (bogate) želi kazniti i naravno da onda oni odlaze i nitko ne ulaže”, rekao je Lagerfeld. “Stranci ne žele ulagati u Francuskoj i to neće funkcionirati”, dodao je. Lagerfeld je kazao da je Francuska konkurentna na području mode, parfema i vina. “Ostali naši proizvodi se ne prodaju. Tko kupuje francuske automobile? Ja ne”, rekao je on.

No stvari su se ubrzo počele odvijati svojim tokom.

Dogodilo se upravo ono što se moralo dogoditi, a to je da uspješni i vrijedni ljudi sa smislom za poduzetništvo neće trpiti da ih muzu kojekakve francuske verzije farbača tunela, fasada i građana, već su (posve očekivano) digli sidro i nastanili se u susjednoj Belgiji.

I naravno, odmah zaradili negativne bodove kod “progresivnog”, socijalno osviještenog i preraspodjeli tuđe imovine sklonog dijela francuskog društva koje više nije u stanju kontrolirati svoju pohlepu. Očekujući valjda da će ti ljudi dozvoliti da ih kao ovce odvedu na šišanje odmah su ih optužili za izdaju. A naročito poznatog glumca:

Depardieu poručio francuskom premijeru: spreman sam vratiti svoju francusku putovnicu

Nezasitnost socijalista otjerala je čovjeka koji je do sada plaćao preko 3 milijuna eura godišnje poreza i zapošljavao 80 ljudi. Nije im bilo dosta. E pa, sada neće dobiti ni eurocent, već će čovjek te novce lijepo i uredno plaćati Belgiji. A on je samo jedan iz ciljne skupine.

Tako završavaju neprimjerene, pogrešne i nepravedne ekonomske politike.

Najgore je to što nije trebalo pogledati daleko u prošlost da bi se vidjelo što će se dogoditi. Britanska invazija rock bendova od sredine šezdesetih u Ameriku imala je jedan od uzroka i činjenicu da je Britanija imala porez na dohodak koji se u nekim razredima penjao i do 90%. Uveo ga je, a tko drugi nego laburist Harold Wilson. I ljudi su, posve prirodno, otišli svirati tamo gdje je trava zelenija.

Nažalost, Francuzi (a i ljudi sličnih ideja širom svijeta) iz toga nisu naučili baš ništa.

Srećom, uvijek ima ljudi koji su se takvim nakanama spremni suprotstaviti, poput Gérarda.

Bravo Gérard, pokazao si im!


O moralnosti većinskog odlučivanja

Ovaj tekst objavio sam 04.12.2012 na http://www.pollitika.com (link http://pollitika.com/o-moralnosti-vecinskog-odlucivanja) i ovdje ga prenosim u cijelosti:

Ljudi su željni demokracije, željni su direktnijeg sudjelovanja u vlasti. Suočeni s bahatim vlastodršcima koji donose odluke koje nisu u skladu sa željama i interesima svekolikog pučanstva žele preuzeti stvari u svoje ruke i o stvarima odlučivati referendumski. Jer, na kraju krajeva, tko može bolje procijeniti narodni interes od naroda samog…

Što ne valja u gornjoj slici?

Na prvu loptu, ako usporedimo direktnu demokraciju sa predstavničkom demokracijom (a pogotovo sa tzv. prosvijećenim apsolutizmom), ona definitivno ima svojih prednosti. Ako većina ljudi želi neki zakon, ta će odluka tada biti i sprovedena. U predstavničkoj demokraciji to ne ide tako.

S druge pak strane, stavimo cijelu priču u kontekst državnog proračuna.

Jeste li protiv rezanja plaća u javnom sektoru? Naravno, jadni ljudi.
Jeste li za izgradnju Pelješkog mosta? Da, ne možemo biti nepovezani.
Jeste li za pozamašne poticaje gospodarstvu? Naravno. Tko bi normalan radio bez poticaja.
Jeste li za povećanje proračunskih sredstava za besplatno zdravstvo i školstvo? Naravski. To su tekovine civilizacije.
Jeste li za povećanje poreza bogatima i bankama? Naravno. Ožeži po njima.
Jeste li za povećanje PDV-a? Ni slučajno. Dolje porezi.
Jeste li za financiranje deficita prodajom državne imovine? Nikada. Ni zrno žita okupatoru.
Jeste li za malo inflacije? Jok, Paša, jok.

Odgovori na ova pitanja su hipotetski i možete se s mojom procjenom ne slagati, ali ja sam uvjeren da bi bili otprilike ovakvi, u većem ili manjem, ali većinskom postotku.

Kako bi izgledao proračun i koliki bi bio proračunski deficit strah me i razmišljati, a kad bi isplate plaća, socijale i subvencija iz proračuna počeo kasniti – to bi vjerojatno izazvalo novu pobunu.

No, pustimo se toga. Ne raspravljamo o efikasnosti i izvedivosti već o moralu.

Što ne valja s tim da većina odlučuje?

Zamislimo slijedeći primjer. Deset ljudi se sprema ući u dućan. Od toga sedmoro želi kupiti kruh i mlijeko, a troje želi kupiti burek i vrhnje. Glasanje. Većinska demokracija na djelu. Nema izbornih prevara, lažnih obećanja, napuhanih biračkih spiskova i drugih čudesa izborne demokracije. Rezulat očekivan: 70% ljudi je glasovalo za kruh i mlijeko. Sedmoro ljudi iz dućana izlazi sretno a troje nesretno.

To je većinska demokracija. Puko preglasavanje.

Pri tome uopće ne želim sugerirati da je predstavnička demokracija bolja. Ili prosvijećeni apsolutizam Dragog Vođe. Ali ne mogu se oteti dojmu da je ipak nemoralna, jer je većina silom natjerala manjinu na kupovinu kruha i mlijeka iako su ovi zapravo željeli burek.

Primjer nije uzet iz realnog života slažem se, još uvijek nam je dozvoljeno novac u dućanu trošiti po volji, ali politički se procesi bave upravo ovakvim stvarima. Određuju na što ćete morati potrošiti svoj novac. Sanacija brodogradilišta? Javno zdravstvo? Subvencije proizvođačima pšenice? Investicijski ciklus? Spisak je dugačak i radi se o velikoj količini novaca. Zar ne bi bilo moralno i pošteno da ono troje ljudi za svoj novac može kupiti ono što želi, a ne ono što ga je većina natjerala?

Postoji takav mehanizam uređivanja društvenih odnosa temeljen na slobodnom izboru pojedinca a zove se tržište. Zli jezici će reći da to ne znači da će ovo troje ljubitelja imati novaca za burek, ali budimo realni: lakše je zaraditi novce za burek nego nagovoriti ovu sedmoricu da odustanu od nametanja kruha i mlijeka. Tržišne mehanizme, nažalost, nije moguće primijeniti na sve odnose u društvu, ali mislim da ih treba primijeniti gdje je god moguće. Samo tako se možemo primaknuti pravednijem i moralnijem društvu.

Slažete se ili mislite da je preglasavanje baš fora?


Populizmom protiv siromaštva: 1:99

Ovaj tekst objavio sam 07.05.2012 na http://www.pollitika.com (link http://pollitika.com/populizmom-protiv-siromastva-199 ) i ovdje ga prenosim u cijelosti:

Parola 1:99 postala je neobično popularna u ovom svijetu potresenom ekonomskom krizom. Bacaju se teze o okradenom narodu, vade se iz naftalina jeftine marksističke teze o eksploataciji radničke klase od strane zlih kapitalista. Posebno je zanimljiva teza da je cijeli sustav “antibiološki” (o čemu se pisalo na pollitika.com) koji izvor ima u marksističkoj tezi da plaće u kapitalističkom sustavu uvijek završavaju na razini pukog preživljavanja radništva, iako i malo dijete može vidjeti da to nije istina.

Tvrdnja da su jedni siromašni zato što su drugi bogati samo demonstrira temeljito nepoznavanje ekonomije i društvenih odnosa općenito: onih 1% otvaraju nova radna mjesta! Malo njih se, naime, bunilo u dobrim vremenima, recimo negdje 2006 – kako u SAD tako i u Hrvatskoj. Sve je bilo super, bilo je kredita, gradilo se, vladajuća stranka kupovala birače novim “pravima” koji su se financirali iz poreza i kredita … milina jedna. A kad dođe kriza svi se odjednom sjete bogataša i eksploatacije. Izgleda kao da su sve nas zločesti bogataši dočekali iz zasjede i temeljito nas opelješili i tako doveli u krizu.

Svjestan sam da ću zbog ovog teksta dospjeti na stup srama i biti gađan marksistički crvenim rajčicama – ali što se može 🙂

Jedan hrabar čovjek uzeo je video kameru, ploču s natpisom “Ja sam 1%, razgovarajmo.” i otišao ravno među prosvjednike Occupy Wall Street. Riječ je o Peteru Schiffu – sinu staroga Schiffa. E sad ovo “sinu staroga Schiffa” nisam rekao samo štosa radi – njegov otac Irwin Schiff je poznati ekonomski ekspert koji trenutno robija u SAD zbog tvrdnje da država nema zakonsko pravo ubiranja poreza na osobni dohodak (naravno, odbio je platiti porez na toj osnovi)- velik čovjek, ekonomist i borac za ljudska prava. Njegov sin Peter također je financijski ekspert i poduzetnik. Njegov susret sa prosvjednicima možete pogledati na youtubeu.

http://www.youtube.com/watch?v=ahMGoB01qiA

Video nije kratak, 1h i 48m, ali vrlo je zanimljivo gledati na koji način argumentima razbija fanatizam prosvjednika i objašnjava im da imaju pravo biti nezadovoljni, ali da demonstriraju na krivom mjestu, te da kapitalizam nije uzrok njihovih problema, već rješenje kojem treba težiti. Veliku sablazan među njima izaziva tvrdnjom da je New Deal pogoršao krizu iz 30-tih, što je jedna od socijalističkih svetinja.

Inače, Peter Schiff autor je brojnih knjiga, predavač i čest gost na televizijskim i radio emisijama. Posebno je poznat po tome što je još 2006 predvidio izbijanje velike krize. Naravno, vremena su bila dobra i zbog toga je često bio ismijavan od onih socijalista koje danas popularno zovu neoliberalima. Ti isti mu danas licemjerno predbacuju da je pogrešno predvidio veliku inflaciju dolara, hladno zanemarujući činjenicu da oni nisu predvidjeli apsolutno ništa.

Predlažem slijedeći link govora koji je održao pred hipotekarnim bankarima 2006 gdje detaljno objašnjava uzroke i posljedice nadolazeće krize. Osim inflacije, sve se drugo odvilo baš onako kao što je i rekao. Video traje 1h i 12m ali vrijedi svake sekunde.

http://www.youtube.com/watch?v=jj8rMwdQf6k

Dat ću još jedan link sa desetminutnim videom u kojem se Peter Schiff na televiziji suprotstavlja “pametnjakovićima” iz socijalističkog tabora i biva bukvalno ismijavan zbog svojih istinitih predviđanja:

http://www.youtube.com/watch?v=zz_yw0kq3MM

Dosta linkova. Dakle, uzrok ekonomskih kriza su financijski baloni koji nastaju kako zbog državnog intervencionizma, tako i zbog jeftinih kredita koje uzimaju države, korporacije i pojedinci. Kriza 1929 nastala je zbog masovnog dizanja kredita za kupovinu dionica (očekivao se njihov vječni rast), a ova današnja svjetska kriza nastala je zbog državne stimulacije jeftinih kredita za špekulativnu kupovinu nekretnina, te kasnijeg (nakon pucanja balona s nekretninama) sprječavanja propadanja banaka i drugih korporacija, što je samo pogoršalo krizu. Drugim riječima, da se država ne miješa i ne nastoji popraviti stvari i spriječiti propast ekonomskih bolesnika – krize bi bile blage i kratkotrajne. Rješenje ne treba tražiti u još više državnog intervencionizma, već upravo u obrnutom smjeru: politiku treba maknuti iz ekonomije.

Na kraju krajeva, zar vam nije neobično da su u ovih nekoliko godina krize državni dugovi glavna tema?

A kakvo rješenje nude zagovornici 1:99? Nikakvo. Oporezivanje bogatih (i svih ostalih) može samo još pogoršati stvari jer izbija kapital iz ruku onih koji jedini mogu otvarati nova radna mjesta i smješta ga u ruke političara koji s njim neće napraviti baš ništa dobroga. Zaključak je da Occupy Wall Street prosvjednici prosvjeduju na potpuno krivom mjestu. Vladino miješanje u ekonomiju generator je i katalizator kriza, kako u svijetu tako i kod nas. Argentinci se vesele nacionalizaciji naftne kompanije, kao da će im to donijeti nešto dobro. Na stranu to što je svaka nacionalizacija obična krađa, ali obični Argentinci još ne shvaćaju da svaka nacionalizacija sa sobom donosi borbu politike za unosne fotelje, a da o novcima koje će im uzeti za “restrukturiranje” da i ne govorimo. Argentinski političari su jedini koji se imaju razloga smješkati.

No da se vratimo na SAD i jednu vrlo veliku razliku između njih i nas a koju su domaći pobornici 1:99 skloni zanemarivati: lobiranje je u SAD zaista ozbiljan problem. Problem je kada korporacije izlobiraju donošenje zakona u svoju korist. U SAD biznis određuje tko će se baviti politikom. U Hrvatskoj je obrnuto. U Hrvatskoj nema lobiranja. U Hrvatskoj politika određuje tko će se i kako baviti biznisom. Nije li još ranih devedesetih politički odlučeno kojih dvjesto obitelji će se obogatiti? U Hrvatskoj nije problem nikakav 1:99 nego 1:1.19!

Pa sad vi meni na kraju recite: da li je rješenje u nacionalizaciji i uzimanju bogatima ili treba spriječiti političare da se petljaju u ekonomiju?

 

 


Hrvatski let 961

Ovaj tekst objavio sam 17.04.2012 na http://www.pollitika.com (link http://pollitika.com/hrvatski-let-961 ) i ovdje ga prenosim u cijelosti:

Nedavno sam gledao jednu zanimljivu dokumentarnu emisiju – analize zrakoplovnih nesreća ili tako nešto. Tema je bila analiza zrakoplovne nesreće leta 961 etiopske zrakoplovne kompanije koja se odigrala 1996 godine. Uzrok nesreće bila je otmica aviona koja je rezulturala njegovim rušenjem u ocean blizu Comoros otočja negdje između Afrike i Madagaskara.

Više o samoj nesreći možete naći na ovom članku wikipedije: http://en.wikipedia.org/wiki/Ethiopian_Airlines_Flight_961

E sad, zašto je ta zrakoplovna nesreća/otmica toliko zanimljiva?

Pa, u emisiji je svjedočio pilot aviona koji je živopisno prepričao svoj razgovor s otmičarima. Ukratko, situacija je slijedeća: avion leti za Nairobi, ima goriva za cca 3h leta. Otmičari traže da avion leti za Australiju što iznosi cca 10h leta. Pilot pokušava objasniti otmičarima da nema dovoljno goriva i da će se srušiti u ocean, ali ovi ne slušaju. Pokazuju pilotu nekakvu brošuru gdje piše da taj model aviona može letjeti 11h što je po njima dovoljno do Australije. Rezultat: 125 od 175 ljudi je poginulo.

Ono što me najviše fasciniralo je to odbijanje otmičara da pogledaju istini u oči: činjenici da nemaju dovoljno goriva i da će se srušiti. Oni su čitali svoju brošuru, imaju svoj cilj i stvarno stanje stvari ih ne zanima. Frustracija, očaj i strah pilota bili su golemi…

Točno znam kako se osjećao taj pilot. I sam se tako osjećam kad diskutiram sa socijalistima svih boja, oblika i naziva, koji isto tako ne žele pogledati istini u oči. Prima me ista ona frustracija jer ti isti uporno zagovaraju ideje o zajedničkim vlasništvima, štetnosti tržišta, potrebi državne regulacije i sličnim stvarima. Obuzima me isti taj očaj kad ljudi ne vide povezanost između minimalne plaće i nezaposlenosti mladih, kad mašu marskističkim brošurama i 1:99 parolama. A strah…

Ali moj strah je s razlogom još i veći. Naime, u ovom našem hrvatskom letu 961 i pilot i otmičari su isti, veselo pjevaju pjesme o Australiji i uopće ne gledaju pokazivač goriva. I putnici pjevaju zajedno s njima. Tek poneki nestretni putnik poput mene s užasom gleda ocean…

Avion sad već gubi visinu… nema više novaca za poticaje, restrukturiranja i silna prava, realna ekonomija grca u smrtnom hropcu … stjuardese govore putnicima neka i oni malo mašu rukama – pošteno je da svi jednako podnesu teret krize … a u kokpitu svađa da li treba ići u Australiju, ili bi bilo bolje svratiti do Japana … pokazivač goriva i dalje nitko ne gleda …

AAAAAAaaaaaaa… [BUĆ]


%d blogeri kao ovaj: